Te večeri se još paralelno održao koncert novosadske kantautorice Dojo u Jutru na kojeg nisam stigao mada je startao oko 19.30h, ali Dojo se neočekivano pojavila u kasne noćne sate u ovom kafiću 'Taban' u Tkalčićevoj ulici no.82, pa smo Jura i ja nakratko porazgovarali s njome. Više Jura nego ja. A zbog preglasne muzike s razglasa koja se puštala nakon svirke, malo toga sam ćuo što su razgovarali...

PETAR VRANIĆ alias Elephant & The Moon, zagrebački kantautor s akustarom predstavio se kroz nekih pola sata izvevši 7-8 autorskih pjesama. Vokalno je upečatljiv (engleski jezik), mračniji, režaviji i autoritativan s mogućnostima pjevanja u dvije oktave, no spram toga je glazbeno ogoljen na kostur pjesama odsviranih u legato tehnici. Dinamiku postiže uglavnom dvojakim senzibilitetom - dramatičnim repeticijama ili pop melodijama u kojima se osjeća da plete pop-punk riffove, country, ponešto rock riffova i poneki break. Za neke pjesme se naslućuje i šira slika kad bi imao prateći bend sastavljen barem još od basiste i bubnjara, te da zarola poneki stisak na papučicu distrozije dobivši amplificirani zvuk akustare, recimo u slučaju pjesama "Tramps" ili vrlo intimističke "Leavin' kind" koja pokazuje i moguće kompleksnije aranžmanske zahvate. Kako je u principu njegov nastup počeo vrlo brzo padati u monotoniju, Robi Kanižaj koji je sjedio odmah tik do njega, uhvatio je tambourin i malo ga pratio u ritmu prilikom izvedbe pjesme "Night". Petar je i sam shvatio da je potrebna jedna injekcija, pa je do kraja izveo još dvije nešto energičnije pjesme s ponešto rock riffova koji su vukli i na distorziju, lupao je nogom u ritmu kao da hoće iskočiti iz kože i počastio nas sa "Driver" i "If tonight" što je bio sasvim dovoljno simpatičan uvod za Vargin rođendanski party. U lirici mu se osjeća mnogo emocija, intimnih ispovjedi, vapaja i unutarnjih krikova nerijetko zavijenih u mračniji dekor, a i mogućih, koliko sam uspio razabrati, metaforičkih poanta ("The king is dead" ili "Baby, we're born to die"). Šarmira onim ranim Billy Bragg pristupom, dakako, bez političkog angažmana. Onako kada je Billy dao oduška i sociološki karakter pjesama zamijenio romantičnijim frustracijama poput recimo The Smiths. ZVONIMIR VARGA se potom vrlo brzo stacionirao iza mikrofona sa svojom akustičnom gitarom u pratnji Robija Kanižaja (električna gitara, bas, prateći vokal), elem duet formaciji s kojom je prvi puta osvanuo prije točno mjesec dana u Močvari (23.I) kada su još nastupali NoMozart i Ivana Picek. Ovaj puta su se vraški pripremili, posložili se u vokalima i nafilali set listu dobro znanih pjesama s mnogobrojnim iznenađenjima. Prije svega, Robi je detaljno proučio sve te pjesme dodavajući Varginom klasičnom legatu iznimno maštovite ambijentalije, staccata (osobito u "Ispod kože", "Savska 66" i "Voli"), ponegdje ga je duplao u riffovima, a sve češće je odvaljivao u solaže, improvizacije i kojekakve kombinacije. Pa čak i kad se uhvatio bas gitare u primjerice novoj pjesmi "Nisam tamo" izbjegao je suhoparni klišej bas melodije, već je i solirao uz fino smišljene nijeme vokalne dionice, a kada se najradije fiksirao na električnu gitaru, znalo se dobiti i rockabilly šmeka "Ne brini se", energičnog punk-rocka "Što da radim" ili sasvim novih konfiguracija hita "Zora Bjelousov". Ovi nanovo prerađeni aranžmani unijeli su posve nove dimenzije pjesama koje Zvone svira već dulje vrijeme pokazjući da sve više naginju bendovskim karakteristikama, a zbog odriješite Robijeve svirke s puno rokačine i sam Zvone se vokalno odvalio gotovo do krikova. A specijalno iznenađenje bila je posljednja pjesma na repertoaru, friško skladana "Mlad" u kojoj je Zvone gotovo podivljao za mikrofonom pokazavši i jedan sasvim novi kompozitorski pristup ka alternativnom rocku kombiniravši neke elemente Sonic Youth, Pixies, pa čak i, što je nevjerojatno za očekivati - industriala, eksperimenata i post-rock detalja u skladnom kompleksu snažnih riffova i vrlo modernog rock stila 21. stoljeća. Ova kombinacija evo, već samo nakon dva zajednička nastupa rapidno napreduje. Još im evidentno manjka bubnjar kojeg je Zvone nadoknadio lupkajući tambourin nogom, pa i basist, a za ostale sitnice pobrinuti će se vrijeme. Pjesme su mu iz onih finih, doduše globalno jednostavnih legata prerasle u minijaturne komplekse, snažnu rokačinu i punk što je pred nekoliko godina bilo uopće teško zamislivo. A kako su već sad napravili ogroman iskorak, može se samo nagađati s kakvim atributima će prštati dok se tu još uključi poneki instrumentalist. Za sada sve ide u odličnom pravcu koji pokazuje širinu pjesama, pogodnost i za akustične, električne, eksperimentalne, rock, punk i alternativne izvedbe. Ima konstruktivnu bazu s kojom se može napraviti svašta. Možda će jednog dana publika i divljati na njegovim koncertima...

horvi // 03/03/2014