Da su godišnji odmori u toku pokazala je vrlo mršava posjeta ovog festivala hrvatskih alternativnih izvođača kome su se priključili i austrijski gosti iz Linza, moćni stoner/metalci Parasol Caravan. Predviđeno otvaranje ulaza u 17.30 h se otegnulo dobrih sat i pol, pa je prva domaćica NINA ROMIĆ gotovo odmah poćela sa svojim nastupom netom nakon što je ulaz dobio 'zeleno' svijetlo.
Njen nastup je bio stacioniran u malom dvorištu KSETA ispred ograde premda smo svi mislili kako će svirka biti u onom, daleko većem dvorištu. Panoramu pozadine činila je gomila šute i otpada jerbo majstori zidari preuređuju neki prostor onih hangara pored kojeg su sjedili članovi Joe 4 ispijajući pive, a u dokolici se među ne brojnim posjetiteljima mogle čuti dogodovštine onih koji su svoj godišnji odmor završili, onih koji tek odlaze ili namjeravaju skoknuti na Terraneo, ili su se pak pripremali samo ovim koncertima zagrijati za večerašnji nastup Thee Oh Sees u Močvari. Sva sreća što je ovaj kutak dvorišta KSET-a u hladovini, inače bi se svi kuhali na paklenoj srpanjskoj vrelini. Zagrijavanja nije trebalo mada je Ninin nastup imao sve odlike hladnog artizma americane i folka pratećeg benda s bubnjarem, violončelistom i basistom.

Uz seriju dobro poznatih pjesama "Put", "Daljine", "Lice mjeseca", "Vožnja", "Neoni", Nina i ekipa izveli su, naravno, laganu obradu Satan Panonskog "Dječakova pjesma", te dvije glanc nove, obrade narodnih pjesma "Vuprem oči" i "Zvira voda". Nina je gotovo sve skladbe adaptirala u minimalističnoj staccato tehnici, Naranča na basu je bio toliko flegmatičan i emotivan sviravši najtiše, pa gotovo i na šapatima u kombinaciji sa slow-down tempom bubnjarskih metlica i vrlo mračnim komornim ugođajem čela. Koliko god se u ovoj vrućini ovako mračan zvučni scenarij doimao osvježavajućim rashlađivanjem, toliko je sa svakim iole naglašenijim tonom bivao sve vrelijom melankolijom. Njen vokal je, naravno, priča za sebe; unosi se njime u dubinu pjesama dosežući klimaks čitave infrastrukture koji bi i na još minimalističkiju podlogu opet funkcionirao kao instrument sam za sebe.
Naredni nastupi su bili smješteni u klub bez nekog znatnog klimatiziranog ambijenta i svako malo se moralo izlaziti u dvorište na dozu friškog zraka jer su svi bendovi pržili snažne ružione koje su dodatno povećavale Celzijuse. Poredak bendova je bio nešto ispretumban u odnosu na predviđeni scenarij, pa su tako prvo startali Austrijanci iz Linza, stoner/metal kvartet PARASOL CARAVAN. U njihovim kombinacijama riffova, noisea s puno naglašenih gitarskih staccato distorzija i eksplozivnih ritmova moglo se osjetiti post-grunge natruha Alice In Chains i Soundgarden, te klasicizma Kyuss, a odličan vokal bas gitariste asocirao je na Ivana Veljaču iz zagrebačkog Skauta. Poslije sam pričao s momcima, otkačeni su zajebanti i kažu da su unatoč mršavoj posjeti i vražjoj vrućini kakvu oni nemaju kod kuće uživali u svirki.
GO NO GO, zagrebačka četveročlana supergrupa okupljena od ekipe iz Ruiza, Don't Mess With Texas, Mutual Of Omaha, Kiper, Erotic Biljan & His Heretics su meni osobno bili kulminacija večeri. Možda i zato jer sam ih prvi puta gledao pa su me ošinuli ko' nekad kad sam daleke 1992. nabavio "Superfuzz Bigmuff" Mudhoneya ili godinu prije toga prve albume Fugazija. Energični su s tekstovima na engleskom jeziku, puni zvučnog baruta koji eksplodira u živcima treštajući neurotično artikuliranom sirovšću različitih alternativnih stilova od konca 80-ih sve do danas. Imaju i melodija i nadogradnji i Pixies/ Dinosaur Jr. elemenata, a i novovjekovnog underground/indie šmeka koji ama baš po ničemu ne zaostaje za vedetama onog pravog indie-rocka koji nije inficiran s britanskom patetikom. Meni fantastični da sam skoro krepao od uživancije i onda se dobrih pola sata trebao rashladiti skokom u neku ledenu vodu. Ali niti fontane nije bilo blizu, samo tople vode u toaletu i koliko-toliko ladne (i na svu sreću još uvijek jeftine) pive na šanku...
JOE 4 su se dobro zagrijali prije koncerta. Bubnjar Šipac je bio 'najzagrijaniji' i skoro pa da se činilo kako će mu zakuhati i mašina i hladnjak i karburator i auspuh i šoferšajba, te da će se remenice rastopiti u okretajima. Ali brus, čim je sjeo za bubnjeve, ta mašina je šljakala podmazano ko' da je upravo došla s generalke. A navodno, kako je rekao sam vođa benda Joco iliti LuZwei, nisu već jako dugo imali probu i na ovaj nastup su došli potpuno nepripremljeni. Kako god, a pomalo i vidno revoltirani zbog tko zna čega, masu pjesama nisu niti pokušavali vokalizirati već su samo povremeno vrištali, a u jednoj su imali i gosta na vokalu koji je svoju dionicu otpjevao iz prvog reda publike. Zvuk im je bio dobar, i mjuza, sve korektno odsvirano u sklopu noise-rocka, a izveli su i nekoliko novih pjesama "S.A.L.E.", "Profile", te obradu Cherubsa "All chickened out". Očekivanog "Marša na Ilovu" nije bilo, ali smo zato čuli "Vatru", "Oh WW2", "Karte", "Kazalište, sudnica, zatvor"... A bilo je i obaveznih provokacija pojedinim posjetiteljima. Nikad bez takve zabave kad su oni u pitanju.

Posljednji bend KILLED A FOX nisam gledao ni slušao. Toliko sam se zapričao u dvorištu o svemu i svačemu pokušavajući se rashladiti da nisam niti primjetio kako su momci već završili svirku, a ponoć se pomalo približavala i valjalo se pospremiti na spavanac, te drugo jutro odkoturati na zadnje dane posla prije dugoočekivanog godišnjeg odmora... Usput sam dobio i sms iz Močvare - 'pa gde si, ne vidim te, čekam te na šanku. da naručim pivo?'.

horvi // 27/07/2013