Skoro pola sata uživanja u sjajnim indie-rock pjesmama koje vode u neki sasvim drugi, puno bolji svijet od ovoga kojeg doživljavamo. Isključiti sadašnjost i zaploviti u Pixies i Dinosaur Jr.= strašno dobra odluka.

Nakon prvog dolazi drugi. I to također EP, ovaj puta za 7 minuta dulji (prvi je iznosio dvadesetak minuta) i za jednu pjesmu više (ima ih sedam). Da li su napredovali od vrlo dobrog "First" objavljenog sredinom 2012.? Iskreno baš i nisu jer se tu nema šta napredovati budući da godinama ionako sviraju jako dobro i uigrano kroz neke druge bendove, no pjesme su im prva liga... mljac!

Njihov studijski rad je daleko rafiniraniji i čišći nego li živa svirka koja je, meni osobno, taman po ukusu još kada je lošiji i prljaviji razglas kakav je bio u KSET-u na SummerJam, 25.VII 2013. gdje su nastupili sa Ninom Romić, Parasol Caravan, Joe 4 i Killed A Fox. Tada su sve njihove distorzije i riffovi došli do punog efekta s garažnim zvukom grungea i onog prvog indie-rocka sredine 80-ih od Pixies i Dinosaur Jr. s elementima noisea i ranog post-hardcorea.

Takvo nešto očekivati na EP-iju je ipak možda i previše za ljubitelje žestokog alternativnog rocka, ali neka ne zavara ovo vrlo skulirano i pristojno komercijalno izdanje. Ovako iskusan i pametan bend neće pasti na foru da mu studijsko izdanje mora zvučati poput nabrijanog koncerta; pjesme koje su ovdje satkali pršte radiofoničnošću i pristupačnim performansima za svačije uho, a energija koja se sakriva u njima dolazi do potpunog izražaja na živim nastupima.

Uvodna "Follow" je najjača stvar s početnim žestokim uvodnikom i finim gitarskim pletenjem, kompaktnim melodičnim staccato basovima, pratećim vokalima i dizanjima tenzija sa zavodljivim riffoidnim motivom. Još od svih pjesama ova je nekako najbliskija mekoj Nirvani i starim dobrim Pixies s prva dva albuma mada niti "Bossanova" i "Tromplemonde" nisu bile loše ploče. Zna se što su Pixies. Kao prvi pilot singl još ranije je objavljena "Secret little sign" sa šmekom Dinosaur Jr. i nezaobilaznom country melodijom gdje se solaže Tomislava Šnidarića i Zdravka Šavora neprestano isprepliću u veoma lijepi konglomerat, tako da su 4 minute ispunjene potpunim užitkom. Uostalom, na ovome EP-iju nema ama baš niti jednog dosadnog trenutka...



"Crowd" također frca melodijskim šmekom Dinosaur Jr. u umjerenom tempu s otprilike istom formulom koju nikako ne valja mijenjati. Imaju strahovito ležeran, a istovremeno i primamljiv energičan naboj koji nije silovan; dinamiku podižu gitarskim gradacijama i općenito se stiče utisak da se vesele uživajući u tome što rade i kako sviraju, a to se kod naših bendova jako rijetko uočava. Oni su još na najbolji mogući način premostili taj zid ne svirajući radi formata i obrasca, žanra ili stila, furke ili dokazivanja, već zato jer iskonski doživljavaju sebe i svoj umjetnički ego upravo na ovaj način. Nikako drugačije.

"All the way and all the time" je još jedna od jačih pjesama nabijenih punk riffovima i blagim post-hardcore/Fugazi elementima, a i da je još žešća, kao što zna biti na koncertima, ništa ne bi smetalo. Puna je različitih gitarskih tretmana koji se smjenjuju u serijalima riffovi-tremola-improvizacije-blagi noise, a kao što moj mozak uspjeva registrirati, ima i najupečatljiviji uvod s nekoliko jako kvalitetnih breakova. Nesumnjivi MTV hit 1992. od kojeg bi se i Kurt Cobain zagledao u TV čuvši ovaj sjajan komad.

"Rate" dođe nešto kao atmosferična elegija s brojnim kompaktnim staccato detaljima, laganijim sekvencama i konstantnim umjerenim tempom u kojeg su nadograđene fine solaže i veoma nonšalantan, ali preblago divljački finiš. Uh, ja bih tu distorziju i riffove digao do ludila... Zadnja "Hey! Exciting world!" je vjerovali ili ne, jedina pjesma u kojoj se pojavljuju legato dionice i to na svega par sekundi. Oli je to minus, ma ne. Nikako. Ovi momci i cura (Ivana V. - bas) na žicama tako vješto barataju s pop-rock kordinatama da je to za nepovjerovati, a tek kad u finišu uključe gain (ili akustičnu) gitaru, neočekivano cijelu infrastrukturnu sliku pomaknu u sasvim novo okružje kao što je primjerice tokom ranih 70-ih David Bowie znao iz žestokih riffova ošamutiti s nekim neočekivanim preobraženjem. Mada se ispočetka ne primijeti, ova pjesma je kompleksna i otvara nove mogućnosti izraza Go No Go koje su dobrodošle prinove u stil, ali mišljenja sam da ne trebaju komplicirati i zapetljavati ovu jako dobru harmoniju zabave. S ovakvim sitnim eksperimentima otvore nove prostore u kojima se očito znaju snalaziti jer su puni strasti, znanja i samopouzdanja.

Naposljetku, kao što je to imao i prvi EP, ovdje se na završetku nalazi elektronski remiks "Rate" kojeg su uradili Hemendex u svojoj minimalističkoj varijatni uz pratnju klasične synth-pop ritam mašine iz vremena Soft Cell, Beograd i D'Boys. Zvuči simpatično s uredno posloženim gitarskim melodijama, a one distorzije koje bih ja dignuo do neslušljivih noise tretmana su blagodareći uhu uokvirene u jedan sitan fade-out.

Jako toplo, iskreno, prijatno, nenametljivo, a za moj ukus starog konja koji je poslušao i protumačio u svojoj tikvi valjda sve zapisane i snimljene glazbene žanrove u povijesti ljudske civilizacije, ovo je nevjerojatno komercijalni materijal kojeg niti jedno uho, pa čak niti ono od moje pokojne babe što mi je sraćkala 'po tom mom punku, Gang Of Four, kasetlinima i plastičnim crnim kotačima' ne može odbiti. Ovdje nema niti jedne iritantne sekunde, nečega lošega što može dovesti u neprijatan osjećaj. Ovo je r'n'r izvađen iz probranih sorti kultura i stručno obrađenih polja bez herbicida još iz vremena kada je postojala ona stara država. Tada smo se divili bendovima poput R.E.M., Sonic Youth, Husker Du, The Smiths i još nekima kako oni na tako jednostavan način uspiju poremetiti sve te klišeje rocka. Batinovićeve emisije na Radio Zagrebu su bile obavezni dio 'prozora u svijet' koji više kao takav ne postoji. Go No Go su na svoj način dovukli upravo taj period kulture rocka koji je nestao. Onakve kada su se slušale pjesme i muzika, kada se uživalo u detaljima, stihovima, kada su se tumačili fragmenti pjesama koji su često postali i životni 'credo'.

Još uvijek nemaju epohalno veliku pjesmu, ali to ne znači da od njih nećemo dobiti himnu. Možda života. Prvi EP, drugi EP, očekujemo treći.

Naslovi: 1.Follow, 2.Secret little sign, 3.Crowd, 4.All the way and all the time, 5.Rate, 6.Hey! Exciting world!, 7.Rate (remix by Hemendex)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/10/2013