Iskreno, prvi album Nine Romić "Daljine", nisam primio najbolje. Bilo mi je sasvim jasno da je riječ o snažnoj autorici koja ima jasnu viziju onog što želi prenijeti i podijeliti s ljudima, ali album mene jednostavno nije dirnuo, barem ne na onaj način koji sam primijetio kod ostalih poklonika njezine glazbe. Ipak, njene suradnje sa Dunjom Knebl i (odličnim!) bendom S.O.M. bile su mi puno interesantnije, što je bio dovoljan razlog da budnim okom pratim njen rad. Trenutak na koji sam "otkinuo" na Nikolinu Ninu Romić bilo je na prvom slušanju pjesme "Opet" koja je u potpuno novom psihodeličnom aranžmanu najavila album "Ptice" te, po meni, predstavlja i najbolju pjesmu na njezinom novom uratku.

"Daljine" su predstavile Ninu Romić, kao stidljivu djevojku s gitarom, zaljubljenu u tradicionalnu hrvatsku glazbu i psihodeliju. Drugi album to je i potvrdio, ali uz ogromnu injekciju sigurnosti koja je ubrizgana brojnim nastupima po Hrvatskoj, ali i priznanjima od strane kritike i njezine, sada već, vjerne baze fanova. Rečeno klasičnim rječnikom glazbenih kritičara, album "Ptice" nastavlja gdje su "Daljine" stale.

Album otvara pomalo bijesna pjesma "Pismo" - dao Bog da ti barke sve plima potopila - vjerojatno posvećena bivšoj ljubavi, koja se odlučila za sigurno krilo majke umjesto svoje djevojke u Zagrebu. Iskreno, ne bih volio biti u koži lika na kojeg je bačena ovakva kletva!

Svaka od pjesama na albumu ima u sebi utkanu nit narodnog melosa koji se provlači u pozadini, što je uvijek i bila odlika Nine Romić, a uz gore spomenute suradnje to ne predstavlja ništa čudno. Siguran sam da bi joj i David Eugene Edwards iz Woven handa pozavidio na prepjevu hrvatske tradicionalne pjesme Ruža (u originalu Jutros mi je ruža procvjetala). Pjesma je to koja ujedno i stavlja točku na kraj ovog Nininog intimnog uratka. Motiv koji Nina proteže kroz cijeli album "Ptice" jest ljubav. Ovozemaljska i vanzemaljska. Tjelesna i transcedentalna. Bilo da je ona izgubljena, nesretna ili je tek na početku, bilo da pjeva o mjesecu, guljenju češnjaka, prirodi, ili kuhanju kave. U svakom stihu i odsviranom tonu osjetite da je ono što pokreće ovu glazbenicu iskrena i nepatvorena ljubav. Neopisivo je lijepo slušati muziku takvog autora! Nina Romić ima tu sposobnost, koju rijetko tko od novih mlađih glazbenika ima, a to je da svojom muzikom savršeno pogađa senzibilitet ljudi koju su skloni melankoliji, buljenju u prozor, propitkivanju sebe i sjetnim raspoloženjima. A zapravo kada se malo bolje okrenete oko sebe, tko danas u ovome košmaru nije takav? Upravo je taj ton koji gađa senzibilitet, žilu kucavicu, određenog broja ljudi rođenih u ovome vremenu i na ovome prostoru, ono što je najvrjednije u njezinoj glazbi. A to je i svrha glazbe. Zar ne?!

Nina je u promotivnom tekstu naglasila da na svoje pjesme gleda kao na ptice (otuda i naziv albuma), koje jednom kad ih završi "odlete" i ona više nema kontrole njima. Svakom novom slušatelju one će značiti nešto novo i drugačije. Stoga, mislim da analizirati svaku od njih nema smisla. Ostavljam vama, slušatelji, da se sami upoznate sa pticama Nine Romić.

Iskreno preporučam!

ocjena albuma [1-10]: 9

vedran ž. // 18/04/2012

PS: Ninu će slušat Roberta Knežević iz Osijeka.