home > mjuzik > Enola Gay EP

kontakt | search |

JOE 4: Enola Gay EP (Whosbrain Records, 2011)

Premda je noise-rock nekad davno obećavao da će se pretvoriti, ako ne u kratkotrajni trend poput grungea ili masovni hype kakav je zadesio nu-metal, uz svega par uspješnih komercijalnih zgoditaka, primjerice debija Pixies "Surfer Rosa" (1988) ili prva dva albuma PJ Harvey "Dry" (1992, UK no.11) i "Rid Of Me" (1993, UK no.10), te daleko najvećim tržišnim dometom Nirvaninog "In Utero" (1993, USA no.1, UK no.1) na kojeg se uopće smetnulo s uma u jeku grungea da je globalni noise-rock fenomen s 10 milijuna rasprodanih primjeraka, negdje s utrnućem aktivnog rada The Jesus Lizard početkom 21. stoljeća, noise-rock se posve povukao na klupsku underground scenu za relativno malen krug publike. Izuzev nekoliko konstantnih komercijalno uspješnih karijera (Sonic Youth, Grinderman i svojevremeno Butthole Surfers), čitav žanr se pokazao nedovoljno primamljivim za komercijalnu upotrebu i gotovo da je izbrisan iz arhive u koju se pospremaju vitalna strujanja unutar rocka. Isti slučaj je zadesio nekolicinu nekad relevantno obećavajućih, mahom različitih stilskih varijacija, primjerice počevši od kraut-rocka, new romanticsa i no-wavea preko grindcorea i math-rocka, sve do nekih žanrova kojima se s vremenom priljepio prefix 'post'. No, kako to obično biva, njihova publika je mahom od gotovo svakog zasebnog žanra stvorila kult upravo zbog činjenice da kao takav nije komercijalno prihvaćen održavši ga na životu skoro na samim marginama kao zasebnu subkulturu. Ali tko zna, možda će se u slučaju noise-rocka jednog dana desiti istinski revival i procvat s odgovarajućim medijskim i komercijalnim efektom kao što je to bilo u slučaju industriala kada je svoj nenadani fokus dosegao Nine Inch Nails osvajanjem USA no.1 pozicije s albumom "The Fragile" 1999. godine. Danas etiketirati nečiji rad kao industrial ili nekim drugim žanrom koji se mučio sa probojem poput alternativnog rocka, gothica, dub/reggaea, hip-hopa, world-musica ili techna znači već u startu zadobiti pažnju ciljane publike za koju je dokazano da ima milijunski auditorij.

I sad, u čemu je štos? Ovi momci praše svjetski profiliran noise-rock, snimljen, ispeglan i produciran na vrhunskoj razini (Hrvoje Nikšić, Scott Evans, Carl Saff), stilski ništa lošije od samih stjegonoša The Jesus Lizard ili Albinijevog Shellaca, no kao i tisuće sukladnih zvučnih istomišljenika širom svijeta prisiljeni su djelovati na rubnim područjima rock scene za šačicu konzumenata. Osim toga, bend ima potpuno izgrađen stav, artistički profil i priču koja u svim pogledima drži vodu. Da podsjetimo, naziv benda Joe 4 uzet je po američkoj poštapalici za prvu rusku termonuklearnu bombu iz 1953., a evo sada oni vraćaju stvari na svoje mjesto s ovim EP-ijem kojeg su krstili imenom ratnog aviona iz kojeg je 6.VIII 1945. bačena atomska bomba na Hirošimu. I tu su stvari potpuno jasne. Ne treba uopće sumnjati da bi ovaj spretno osmišljen image upalio kao globalni marketinški trik u slučaju zvan Lady Ga Ga. Termonuklearna bomba, avion - bombarder u čijem nazivu se spominje 'gay', pa još dok se promotre i nazivi pjesama koji asociraju na štošta prikladnog za njezin glamour, jedina stvar, osim glazbe i svjetonazora dakako, koja razdvaja nju od ovog benda je medijska propaganda i način na koji prodati vlastiti rad. Dečki nemaju niti etiketu koja bi to napravila (Whosbrain Records je iz Luksemburga), no, niti da su primjerice Touch & Go puleni ne bi ništa bolje prošli jer ni njima više ne ide osobito sjajno u fahu noisea. Ovakvu veliku marketinšku igru mogu realizirati labeli sa ogromnim timom stručnjaka koji bi dobro podmazali sve karike od radija, TV, novinara, DJ-a i kritičara do zadnjih kmetova zaostalih koji prate žute medije, a sve njih bi moćni masonski aparat uvjerio da je to 'ona prava roba'. Noise-rock je jednostavno podcjenjena sorta kvalitetnog i izbrušenog stila kojeg još očito nitko iz marketinga nije prihvatio kao artikl u kojeg vrijedi ulagati i često se sasvim nesuvislo i bespredmetno trpa u preobuhvatan fah alternativnog rocka.

Pet pjesama na ovom kraćem EP-iju u trajanju od 17 minuta (objavljen kao cd i 10'' vinil) podsjetiti će na najbolje dane žanra kada je Chicago bio glavni grad noise-rocka. Ovdje se čuju Albinijevi gitarski riffovi, Duane Denisonova tehnika, specifični tonski tretmani koji su glavna karakteristika cijelog žanra, te snažan bubnjarski udar koji varira od post-hardcorea i math-rocka do punka. Nekome tko nikada nije uživao u Lizardima, Tar, Qui i Shellacu ili našim vedetama poput Sexe, Cog, Peach Pit i Tanker, sasvim mu je bespotrebno objašnjavati u čemu je draž sve ove ljepote visoko naštelanih distorzija na raritetnoj aluminijskoj gitari i pletećih metaliziranih basova. Uostalom, Joe 4 imaju svoj maleni krug domaće, a djelomično i europske publike (upravo su odradili turneju po Njemačkoj, Češkoj, Austriji, BiH i Srbiji) kojoj ne treba nikakav vodič za upoznavanje stilskih karakteristika. Od tromijih i turobnijih pjesama "Pigman" s očitim Lizardovskim pristupom uz promjenjivu ritmiku i atmosferičnim nadogradnjama u "Postman" s dvojakim aranžmanom, do izrazito nabrušenih "Pop is", potencijalnog hita "Johnny" i završne "His profile" koje uz sve davno provjerene karakteristike provlače i elemente math-rocka, te opakog alternativnog bluesa, ovo iznimno djelo krasi i frenetično krvav vokal koji se svim silama trudi da vam se doslovce nagura u facu i zakuca vam glavom o pod. Mislim, ovaj pristup uistinu nije za svakoga, no da se marketinški idealno promovira poput etikete najrafiniranijeg viskija ili da se popularizira poput stage-divinga, u njemu bi se uživalo istom mjerom kao što primjerice mase uživaju u zvuku AC/DC.

Ovdje je sve super odrađeno kao da se pripremao furiozni napad na američki top-10. Još samo da je mašinerija koja bi ovo progurala, "Enola Gay" bi mogao postati hit ploča godine u svjetskoj konkurenciji.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/07/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*