Samorefleksivna meditacija ovog petog po redu Nininog albuma može uzrokovati paradoksni efekt u nekoliko uvodnih pjesama. Točnije, prvih 5, očito napenalenih za kontradiktorna mišljenja, analize i opozicijske reakcije. Međutim, tu se odvija pronicljiva metaforička igra u kojoj valja ostaviti klasično poimanje fabule jer je riječ o stihovima koji bi, ako ih se doživljava kao radnju imale konotacije tragedije, suicidalnosti, sadizma, pa čak i najmorbidnijeg horrora. Uzmimo za primjer uvodnu naslovnu "Jezero", bogato ukrašenu neo-folk/ no-wave jazzy ambijentalku od čak 7 minuta prožetu staccatima i svirkom Jelene Galić, Silvia Bočića, Lea Beslaća i naravno fantastične Nine što govori o uranjanju u jezero tražeći svijetlo, skrivajući lice u strahu marginalno se prepustivši suicidu.

Zanimljivo jeste da kada kliknete na officijelni video postavljen od strane Aquarius Records, prvo nakon nekih obaveznih reklama dolazi spot "Našu pismu pivaju" Tomislava Bralića i klape Intrade. Ne, nemam ništa protiv zabavnjaka, al', uh, pa izdavač je mogao onda barem nešto drugo predložiti kao reklamu uoči Nininog spota jer ona nikako ne spada u kategoriju zabavne glazbe... I onda još k tome, nakon prve minute opet ulete dvije reklame prekidajući vrlo mračan video u režiji šta će oni, malog remek-djela što je praktički short horror film u art dizajnu, a ima i poluminutni nastavak koji se ne čuje na albumu i da odmah kažem, s ovakvom filmskom režijom sam upecan otprve jer sam ljubitelj horrora, osobito psiholoških.



Još nastranija i morbidnija u tom aspektu je naredna "Uspavanka", snena pastorala o povratku kući s pomirbenim dostojanstvom 'ostavljana' i napuštanja starog načina života, recimo onog iskupničkog nakon, karikirano govoreći, neke teške junkoza faze 'izbrisati sve tuge, sve ono od jučer koje ovaj tren ispunjava/ bacit se u rijeku, pustit da me nosi nepoznatom moru zauvijek/ i zagrliti dijete, utješiti dijete/ u mojim rukama si sigurna'. Djeluje na prvu loptu poput Goribora ili H.P. Lovecraftovog SF horrora i svih njegovih sljedbenika što su inspiraciju nalazili u utapljanjima s vlastitom djecom u čarobiranjima coprija i ciklusa snova s podvodnim Cthulhu mitovima, ono, slobodno rečemo, vrlo uobičajenim doom/ black metal temama smještenim na vodenom dnu, daleko od vrhova planina, mitskih bogova što su imali najbolje zemaljske destinacije.



Zatim tu je "Oduvijek i zauvijek", R.E.M.-ovska balada puna kompromitirajućih poetskih figura kao da su izvučene iz branže Carlosa Castanede i njegovog književnog opusa "Učenje Don Juana" (1968) kada je opisivao svoje psihodelično - metafizičko iskustvo s pejotlom i starim meksičkim vračem pretvarajući se u pticu, kap vode u potoku koji ga je zamalo odnio u smrt da ga je na jedvite jade taj stari vrač vratio nazad u ljudsko obličje. Najveselija, country-rockom ozarena "Brus papir" i jedna od rijetkih s bubnjevima Silvije Bočića ide u poetski sadizam ležanja golog tijela na 'šmirglu', onog za kaznu, po mogućnosti najjačeg s granulacijom 24 aluminijeva oksida (čim ih je manje, tim je oštriji, bolje reže, taman poput pile) kojime se može bez problema nabrusiti i nož. Evo, samo za usporedbu, običan brus za kuhinjski nož ili turpija za metal imaju granulaciju iznad 50-60, a za fino brušenje, obično se koriste oni s gustim proredima od 80-120. Znam to jako dobro iz iskustva, strojarski sam tehničar po struci, pa se probajte samo malo ovlaš potegnuti i s nekim finijim šmirglom, čak i kremenom kutije šibica, recimo po nozi. Sve će vam depilirati, čak i zažućene prste od nikotina što povremeno koristim pa me pitaju ljudi kaj delam - jel' to šmirglam prste? Da.



Naposlijetku, tu je ta, peta blaga jazzy-etno stvar "Izrast ćeš iz boli", naslov kao dat za najogavniji, kako-kome, možda i najbolji i najiskreniji black metal sa stihovima 'pusti se, krila osuši, dok dišeš iz rupe, izrast ćeš iz boli/ usnit ćeš najveći mrak, zvijezde zatamniti, šum za planinom skriti... jastuk tvoj je blato/ ...skini sve sa sebe i daj taj zadnji dah, jer vjeruj mi, proćiće sve, izrast ćeš iz boli/ oljušti svoje blato', a da Nina nije baš samo tako jednostavna, kao što je uglavnom opisuju i doživljavaju mediji (dva dana prije objave ove recenzije je imala nastup u HTV emisiji "Dobro jutro Hrvatska) jer uvijek zna koju stvar staviti u opticaj za promo singlove je vrlo čarobna varka koju bi ja usporedio s The Cure. Taj fantastičan bend ima toliko morbidne i depresivne tekstove poput Bauhaus i Siouxsie And The Banshees meditirajući o ljubavi u apatičnom kontekstu, a uvijek je imao nevjerojatnu selekciju sjanih hitova po kojima se niti izdaleka nije dalo naslutiti što se to krije u iskrenoj pozadini. Ili Roxy Music, pa i sam Bryan Ferry na nekoliko odličnih solo albuma.

Naime, u ovih prvih 5 pjesama Nina je dala svoj mračni i sofisticirani vrhunac s višesmjernim relacijama, uvijek mi je osobno benigno slušati i tumačiti njene pjesme sa čistog pop konzumerizma kakvom pripadaju kritičari i audijencija skloni mainstreamu redovito površno, a mahom trivijalno govoreći o njoj, pa makar sam i u krivu, nije bitno, ali ove pjesme ovako djeluju na mene. Jako duboko s Ian Curtisovskim/ Caveovskim fikcijama/ fakcijama, mada to u principu Nina niti nije direktno aludirala mistično se percipirajući i u pokojnog Leonard Cohena čiji su tekstovi redovito velika enigma što je točno aludirao i poručio, a pogledajmo samo Beatles & Stones liriku koja je najblesaviji lirski opus rock and rolla, bez ikakvog stava, osim onoga, treba napraviti hit i zbariti čim više žena.



Nina ne radi hitove i nije je briga za njih, a pogotovo za seljačko-šabanističke radio programe, iz svoje intimne kolekcije osjećaja, s druge strane, pruža nekoliko finih, radiofoničnih pjesama, baš kao The Cure. Znate skoro sve hitove, ali ne znate srž. Ovdje su hitovi "Maloj ptici" i "I plovi ovaj brod" u kojima se niti ne može naslutiti čitava Ninina fantazija, te završna "Ono što bi htjela", elem u rangu naših cjenjenih dama, kako-kad, Dunje Knebl i nažalost usnule Lidije Bajuk. Jednom su iz magazina Rock, mislim da je bila 1982. godina zamolili Štulića da napravi listu od 5 najboljih domaćih albuma koje momentalno sluša, napisao je 'rado bih napravio domaćih top-5 albuma, ali ja domaću glazbu uopće ne slušam'. Naravno, jer je poput Bregovića krao, kako reče Bajaga 'svecke žvake, a sad svirate narodnjake' (pjesma "Dobro jutro jazzeri"). Nina ne spada u nikakve plagijat autore mada podudarnost s recimo Norah Jones, americanom i gothic/ neo-folkom nije slučajna. Sjećam se, kad je počela 2007., za uzore je navodila Joan Baez i Songs Of Ohio, mada se više uopće ne mogu sjetiti kako su se ovi potonji točno zvali pravilnim imenom.

Nina danas radi modernu neo-folk glazbu lišenu onih pneumatičnih paradoksa Bon Iver ili Fleet Foxes, nije Đorđe Balašević, a više je mračni Tim Buckley, sklona psihodeliji i laganim avant-garde i ambijentalnim eksperimentima gdje je poetika osnova za glazbenu podlogu, baš kao što prikazuje naslovna tema o kojoj se ima štošta razglabati. Dosegla je kreativan vrhunac magije, čarobiranja, sofistikacije koja naoko izgleda bezazlena, ali, brus (papir) nije. I kad se doima nježna, ustvari je vrlo opasna, kako reče Arsen Dedić 'moje pjesme se nikad nisu svirale za vjenčanja, više za razvode i nesretne ljubavi'. A Nina je ovim albumom preskočila i samog Arsena.

Naslovi: 1.Jezero, 2.Uspavanka, 3.Oduvijek i zauvijek, 4.Brus papir, 5.Izrast ćeš iz boli, 6.Maloj ptici, 7.Jedini dom, 8.Želim, 9.I plovi brod, 10.Ono što bi htjela

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 04/07/2023