Ono što je bio prvi val kantautora i bendova sa sličnom infrastrukturom koncem prošle decenije nazvan Novi odmetnici (Čopor, Olovni Ples, Nina Romić, Tomislav Zorić/ Nevjerni Tomo, Ivan Škrabe, Prkos Drumski, izmenavremena...), to je skoro pa isto i ova nova plejada glazbenika na čijem organizacijskom čelu stoji Zvonimir Varga i dobar dio one ekipe koja zalazi u mali zagrebački klubić Jutro. Zvone je tog četvrtka okupio čak 7 izvođača sa sličnim glazbeno-tekstualnim karakteristikama, fino je aranžirao raspored svirke, te je uspio pred ne baš brojnom, ali odabranom ekipom izmamiti dostatnu količinu simpatija i odličnog raspoloženja.

Program je unatoč najavljenoj shemi kasnio gotovo sat vremena pa su neki izvođači morali nabrzaka 'potkresati' repertoar. Osobno mi je žao što je prva, IVANA PICEK stoga izvela samo dvije pjesme na akustičnoj gitari popraćene s harmonikašem i djevojkom koja je svirala ksilofon. "Na rubu šume posadi svoje agrume" je tek bio nagovještaj jedne jako dobre večeri. Stajala je na izbočenom podestu dok su preostala dva instrumentalista sjedila na njemu što je djelovalo minimalistički, ali jako luckasto i simpatično. Šteta, mislio sam da ću prisustvovati barem polusatnom performansu ove jako inteligentne autorice pune šarma i spremnosti da se upušta u neobične egzibicije... ČRNI PES su mi bili jedno veliko iznenađenje budući da o njima do sada nikad nisam ništa čuo ili pročitao. To je bend koji me podsjetio na slovenski Kladivo, Konj in Voda (bend Dani Bedrača), elem, akustičnu kombinaciju bluesa, folka i christian-rocka s tekstovima na engleskom i hrvatskom jeziku. Osobito se izdvojila sjajna pjevačica Kristijana Čerti Blagus čiji vokal dopire ravno iz srca, te je pun emocija uz jasnu lirsku kritiku prema ovome društvu u kome živimo. Ona je nažalost hendikepirana, vezana uz kolica, a njen suprug Marko Blagus (gitara i vokal) također ima poteškoća s nogama (kreće se pomoću štaka). U pratnji im je bio još jedan krupniji momak s akustičnom gitarom ispreplečući staccato/ legato tehniku. Uspio sam zapamtiti pjesme "Nothing to lose" i prilično depresivnu "Odavno volim život", a bilo je tu još i veselih r'n'r pjesama kojima nisam saznao naslove. Nedavno su objavili singl "Zlatna 2" s dvije pjesme za Rock Svirke i kad uhvatim prvo slobodno vrijeme, bacam se na preslušavanje budući da mi je ovaj tjedan protekao u iznimno bogatom koncertnom programu. 3 koncerta za redom u par dana, to ne pamtim još od onih vremena kad sam skoro svako veče drndao po klubovima, bilo kao DJ, bilo kao posjetitelj. Uh, dost naporno za moje stare izranjavane kosti koje su uz to desetak puta i bile lomljene... O trećoj kantautorici koja se potpisuje kao ERNA, također nisam nikad prije ništa čuo, ali je svojevrsno iznenađenje. Osim što ima razbarušenu neo-punk frizuru i upečatljiv image s crnom haljinicom, crnim najlonkama i crvenim tenisicama (jako lijepo, mmmm!!!) pjevajući također u kombinaciji hrvatskog i engleskog jezika, njen vokal je poprilično obojen crnačkim elementima nalikujući na Tracy Chapman. Ona je također morala razbaštiniti dio repertoara, pa je s pozornice otišla jako brzo. Oni koji su otišli na čik-pauzu vjerojatno nisu stigli poslušati niti jednu pjesmu od kojih se izdvojila "Show me the way". Treba pronaći njene materijale, vrlo je zanimljiva autorica. SEINE, bend kojeg čini 2/3 Vlaste Popić (gitarist Ivča i bubnjarka Tena) bili su prvi večerašnji izvođač s udaraljkama, pa je to znatno podiglo živost i tempo koncerta. Za razliku od matičnog benda ovdje se koriste engleskim jezikom i teško da se stilski mogu povezati jer Seine sviraju akustične folk-noir šansone u kojima neke izvode pomoću harmonike nalikujući pravim francuskim remakeom tog žanra 50-ih i 60-ih godina. Možda im je namjera biti americana bend, no od sličnih hipstera se umnogome razlikuju budući da očigledno nadahnuće crpe iz europske ostavštine. ZVONIMIR VARGA je potom našibao set svojih dobro poznatih akustičnih pjesama, a vjerovali ili ne, ljudi su ih gromoglasno pjevali zagrljeni, ti bokca kao da smo na koncertu R.E.M. kad cijela dvorana pjeva "Everybody hurts" ili "Losing my religion". Brrrr... da se smrzneš. Bio je izuzetno nabrijan, vrlo komičan u najavama, pa je "Vrtim se u krug" satirički posvetio NK Dinamu. I tako ide koncert, pa je najavio onu lijepu ljubavnu baladu "Zora Bjelousov" kazavši 'čini mi se da je i ona tu'. Je li? Doista? Zbunilo me to budući da sam mislio o toj pjesmi da je jedna fikcija, poetska maštarija kakve pjesnici često rabe zamišljajući idealan tip žene. A kako uvijek imam običaj pisati skice i vječito nešto črčkam na koncertima, fino sam si sjeo u jedan separe gdje su sjedile tri vrlo lijepe djevojke i... ti majku Božju, jedna od njih se uistinu zove Zora Bjelousov! Kazala mi je da je sada po prvi puta došla na Vargin koncert jer je čula joj je on posvetio pjesmu. A, mama mia, samo da znate kako je cura lijepa, no neću u detalje... Poslije sjajnog Varginog performansa koji me svaki put, ali za nevjerovati, gotovo ubije skladom, poetikom i simpatičnošću evergreena, balada i šansona (uvijek otkačim na njegovim nastupima jer je nevjerojatno nonšalantan i zabavan), izašli su daleko drugačiji ŠTA IMA? koji su, naravno, razvalili prog-rokačinu do daske. Postava je posve nova (bubnjar i basist), jedino je Dinko Čvorić na gitari ostao konstanta benda. Zvuk im se znatno smekšao, nemaju više onih distrozija, a niti math-rock elemenata (koji meni osobno fale), no aranžmanski su i dalje ostali kompleksni vjerni sviranju isključivo instrumentala. Dobro su zapržili atmosferu s posve novim repertoarom koji naginje ka blagom mainstreamu i dali prijeko potrebnu injekciju za posljednji bend. Jest, SVEMIR je to bio koji iz nastupa u nastup pokazuje sve čvršće rockersko lice. Ovaj puta nije bilo klavijatura, već samo osnovne postave s basistom (San Mikulec), bubnjarem (Matko Boršić), te dvije lijepe dame na električnoj i akustičnoj gitari. Moćni riffovi Aleksandre Dokmanović koji gotovo sežu do hard-rock/bluesa isprepletenog s utjecajima suvremenog post-grunge i indie stila, te jako dobre pjesme u koje se bez problema može zaroniti bez ikakve bojazni da će vas u njima dočekati oportunizam, nihilizam, patetika ili gnjecavost 'indie' plitkosti s kakvom obasipaju Ameri i Englezi. Frontwomen i vođa, Zvonka Obajdin ima još najsnažniju karizmu od svih ovih aktera drugog vala odmetnika i komotno je rame uz rame Stipeta i Tomislava iz Olovnog Plesa, te Nine Romić. Ne štedi energiju, potpuno je usredotočena na interpretacije, te premda nema osobito izražen i specifičan vokal kao neke večerašnje dame, taj sitni manjak nadomještava izuzetno poetskim tekstovima, elokventnošću i melodičnim strukturama u kojima se čuje i osjeti pravo bogatstvo poznavanja širokog rock teritorija od Dylana, Stonesa, Byrdsa, Pretenders, The Smiths, R.E.M. sve do novijih vedeta poput The National, ali iz one ponajbolje rane faze. Osobita je u izražavanju emocija tražeći od muškarca pravu, istinsku ljubav i mi stari konji možemo sa sjetom prizivati neke romantične godine kad smo takvu ženu imali možda jednom-dvaput u životu. A možda i nikad maštajući o tome isključivo uz kraljicu ovakvog lirskog izraza, no stilski daleko drugačiju Sade. Sve ono što se može čuti na njihovom odličnom debiju "Svemir" uglavnom snimljenom bez bubnjeva, uživo je kudikamo daleko nabrušenije. To jesu te iste pjesme, ali sasvim drugačije zvuče budući da su adaptirane u moćnoj rockerskoj varijanti, a naposljetku, valja istaknuti da su bili jedini izvođač kojeg je publika pozvala na bis odsviravši "Prašina". Nisam primijetio da je bilo koji večerašnji protagonist pozvan na bis. Priznajem, često sam izlazio na čik-pauzu, a katkad i zakasnio na nečiji početak svirke... Dojam i cjelokupna atmosfera su bili sjajni, izvođači raspoloženi, publika perfektna, nitko nije prodavao zjake i osobno sumnjam da se itko od prisutnih zbog ičega požalio kad je bilo ovoliko dobrih izvođača na okupu koje sve čvrsto drži pod jednim nazivnikom zvuk, emocija, sklad, ljepota, a i otkačenost koja je tu sastavni dio sadržaja. Jako lijepo veče koje treba pokušati ponavljati.

Budućnost hrvatskog mekšeg rocka uopće nije upitna. Svaki od ovih izvođača ima barem 2-3 pjesme spremne za radijski eter, no znamo kakva je situacija kod radio (ne)urednika koji vrte pjesmice, kak' bi Đubrivo rekli 'iž gužice vanka gre, uršušbrlja nena, trajna-nina-nena'. U tom aspektu niti jedan od ovih odličnih izvođača nema šanse da se zavrti uz kuruzu želji, čestitiki i pozdrava Joleta, Severine i Grdovića. Ih, gdje ih samo nađe ovaj crni medijski eter za svoje ljubimce? Ajojoj. A imamo stvarno masu finih i kompetentnih autora koji zbore jasno, čisto, fino, poetski naglašeno i uz to su vrlo dobri muzičari. To je po meni pravi 'mainstream' koji treba ići u eter i za kojeg se treba znati, a ne oni smandrljotci koje pišu neki sasvim drugi, lovom i brzom zaradom okupirani etablisti kojima je umjetnost zadnja rupa na svirali.

Zvone i ekipa, svaka čast! To je bilo to. Nepretenciozno i jako zabavno.

horvi // 19/05/2013