Deset godina od prvog maksi-singla "Zlatna 2" stiže, ha, pa nije jubilarni, ali je nadomak tome - osmi singl zagrebačkog dvojca koji nesmiljeno pljeni pozitivnim vibracijama i sve više je nadomak kompletiranju sjajne kolekcije pjesama za cjelovit album koji bi mogao imati naziv "Best of". Istina, rade mic po mic, nešto od manje po jednu skladbu godišnje, ali kad je urade i objave, to je redovito pravi hit kojeg, po običaju rijetko koja hrvatska radio stanica emitira. Sad će, možda neki znalci reći ono kak' ti proročansko 'znao sam', a ustvari i nisu uvijek bili sigurni što od Kristijane i Marka osim te strahovito optimističke poante valja očekivati, ti bokca, to je ovaj puta čvrsta rokačina nadomak stonera što izranja iz akustičnog riffa kombiniranog s disonantnom distorzijom, napravljena je lukava rošada blueserskog lajt-motiva kakvog odvajkada mnogi rock, hard, heavy i ini alter izvođači stavljaju u prvi plan zataškivajući ulogu akustike koristeći je tek za popunu prostora. Upravo ovom pronicljivom varijacijom, ovaj dvojac s kompletnom klasičnom postavom (bubanj, bas, klavijature, električna gitara), ostvario je najrockerskiji singl karijere - pjesmu koja je u svega dvije minute i 20 sekundi sposobna podići na noge čitav auditorij. Vi plešete, đuskate i čagate, a mi (nas dvoje) sviramo i pjevamo sjedećki bez prenemaganja.



Kratki i jezgroviti stihovi s, naoko, mnogo vedrih i veselih fakcija stvarnosti, otvaraju i šire, te dublje rezonante individualnih kompromisa, dakako sofisticirano zakukuljenih 'jesmo li isprobali baš sve?/ pola lica smije se, zar ne?/ blizu si, a daleko/ skupljam snagu ponovo/ imamo li hrabrosti, ovaj puta otkriti/ tijelo misli džepove, di se piše, di se briše'. Mislite da je to baš samo tako porozno patetično kad dođe prvi refren 'jesmo li isprobali baš sve? - uhvati vjetar/ pometi kišu'? Ne bih rekao, mene to asocira na politički lopovluk manipulacije blagoglagoljivim demagogijama. Zamislimo da uz ovaj lijepi Kristijanin mezzosopran stoji fikcija nekog od naših dičnih čelnika što na skupu svoje stranke bandita drži govor 'jesmo li isprobali baš sve' prešućujući taktiku 'zgrabimo pare i pobjegnimo da nas ne ufate ko' Sanadera', zna se, oni jako dobro poznaju foru kako to obaviti pokušavajući ostati pred još dičnijem sudu i zakonu čvrsti s moćnim paravanom najčuvenije hrvatske izjave u posljednjih 15-ak godina 'časni sude, ne osjećam se krivim'. Ma, lupetamo bezveze, mediji nedužnog čovjeka što se bori za dobrobit Hrvata linčuju, oduzimaju mu dragocjeno vrijeme i stavljaju iza rešetaka prije nego li se išta dokaže, a dokazi su tako rijetki, sve same smicalice i politički montirane insinuacije kakvih nije bilo niti u vrijeme nekadašnje SFRJ. E, da, stihovi su bogata percepcija reality-show programa u kome su i uloge izmjenjene na artistički oblikovanoj dijafragmi, nimalo nesvjesno, a opet duboko sofisticirano uređeni da je u principu u ovakvom socio-političkom metežu i neskladu ljubav najvažnija s prvim jasnim eksplicitnim stihom Črnog Pesa 'uživaj u muzici i u mojoj guzici' na čemu im skidam kapu. Da, ovo je hitčina s jasnom protestnom porukom - ignorirajmo vlast i njihove poltrone, uživajmo u životu kako tko može i s najminimalnijim sredstvima, ali istovremeno i anarhističkom hippy poantom da pravog seksa nikad nije dosta uz adekvatnu glazbu i pravociljani svjetonazor. Još bih dodao da me takav stav asocira na Napalm Death i frontmena Barney Greenwaya, mada je stilski ovaj singl daleko od bilo čega vezanog uz opaku ružionu. Opušta mišiće jednostavne vježbe oslobađanja predrasuda, ništa komplicirano zahtjevno, fantastično rockerski s punom snagom kakvu ne bi očekivali od Črnog Pesa. Dakako, bez ikakve dvojbe, ovo je njihova najbolja i najenergičnija pjesma do sada!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/05/2023