Slovenska Noctiferia je redoviti gost zagrebačkih pozornica, takoreći skoro pa da je i domaćin na njima, a niti ja sam se više ne sjećam koliko puta sam ih do sada gledao kao predgrupu Samael, Keep Of Kalessin, Dimmu Borgir, Triptykon, In Flames... Pri tome su uvijek imali nezahvalni status da nastupaju prvi, ponekad pred otužnim brojem posmatrača koji su tek ulazili u klub, ali i jednu promjenjivu putanju gdje su prolazili kroz znatne stilske i žanrovske metamorfoze. Još od svojih dalekih početaka iz sredine 90-ih kada su svirali pagan black metal, preko eksperimenata, etna i elektronike trećeg albuma "Slovenska Morbida" (2006) do black/deatha "Death Culture" (2010) na kome su transžanrovski uplivali i u industrial. Kako im je vrijeme nastupa bilo uglavnom ograničeno na pola sata, ponekad još i kraće, baš se i ne sjećam da sam ih ikad gledao u postavi s klavijaturama što se itekako odražavalo poput stanovitog paradoksa kad bih preslušavao njihove albume, no od ovog, zvanično petog studijskog albuma i taj je problem riješen dovođenjem, nadajmo se stalnog, klavijaturiste Damjana Tomoskog pa sada bend funkcionira kao šesterac.
Jezgro benda Igor Nardin (gitara, klavijature) i Uroš Lipovec (bas, vokal) opskrbili su kompletnu pjesmaricu od 10, dakako autorskih komada uz pripomoć novog člana koji se uključio u kreativni proces kao jedan od supotpisnika pjesama "Pax", "I am you" i "Barai". Glazbeno su ovaj puta modernizirani napuštajući black/death korijene posve se upustivši u industrial metal i tvrde, mahom tromije tempove s isturenim basovima, te sve većim prisustvom staccato gitara s atmosferičnim intervalima i elektronsko-digitalnim producentskim efektima plastičnog, vrlo 'šik' i 'fancy' zvuka. Jedan od rijetkih brzanaca "The falsifier" dolazi na sredini albuma umjerenim galopirajućim ritmovima Mathias Gergeta, a ono što je specifično za cjelokupni dojam jeste veoma mračna potka sa psihodeličnim pasažima, konotacijama groove/ alternative metal primjesa i vokalna himničnost, posebice u "Rudra the roarer" i nekako najdovitljivije kreiranoj "Su maha ghora" gdje je frontmen Gianni Poposki upriličio poneki i mračni 'clean'. Bend se strogo vodi za dugotrajnim harmonijama i aranžmanskim principima poštivajući osnovnu infrastrukturu ne ulazeći u niti najmanji eksperiment što sve rezultira zvučno sređenom kulisom s pop obrascima i zasigurno najjednostavnijim kompozicijskim potezima, no jednu drugu stvar nikako ne treba zaobići - tekstove. Koliko god da album otpočinje programatski s uvodnom kraćom naracijom "Pax" i potencijalnim singlovima "Sleeper is awake" i rasplesanom "Gaga people" u kojima se obrušavaju na ljudske slabosti, opći mentalitet sljepoće pored zdravih očiju da se živi i razmišlja po diktatima zaboravljajući na vlastite snove i pretvarajući se u robove sistema, toliko se taj početni društveni angažman pretvara u vrlo čudne lirske oblike gdje se iz naoko nekakvog namjenski prisiljenog poretka sve zaoštrava u kaos, ludilo i mentalnu svjetsku psihozu blisku gothic/ hardcore paranoji bez adekvatno jasne poante. Možda ona stoji upravo kao bista na omotnici - 'spomenik talcem' (statua Karela Putriha), no čini se da je cijela priča isuviše sofisticirana i preteška, pa i lirski previše alternativna za konzumente ovakvog izraza, posebice one koji u njemu traže crni humor i nešto što se podrazumjeva u domeni zabavnog pristupa. Sadržaj je preozbiljan da bi bio 'party' ugođaja.

Naslovi: 1.Pax, 2.Sleeper is awake, 3.Gaga people, 4.Cellulite of this world, 5.The falsifier, 6.Su maha ghora, 7.Rudra the roarer, 8.I am you, 9.Wetiko, 10.Barai

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/02/2015