Palo mi je ovih dana na pamet da nisam već dugo ništa pisao o glazbi po internetima, pa sam se odlučio na mini projekt probiranja dvanaest najdražih mi albuma dvijetisućedesetih. Na popisu koji nije još sasvim definiran više se meni omiljenih bendova nije našlo nego što se našlo. Popis nema neku posebnu ideju niti nit vodilju, već sam jednostavno tražio ono što meni predstavlja "Zvuk desetih", i ono što se meni svira.

"Zvuk desetih pt.1"
"Zvuk desetih pt.2"

Zvuk desetih #4. Future Islands "Singles" (2014)

Gledam baš žanrove pod kojima se vode Future Islandsi i ovaj njihov album. New Wave, Indie Rock, štogod to bilo. Meni se čini da su oni zapravo čistokrvni pop, štogod to bilo. Pop je zapravo najzahtjevniji od glazbenih žanrova, jer je najteže napraviti dobru stvar a da ne ispadne ono što nazivamo "kuruza" (trash, šund, komercijala, kako vam drago). Većina pop glazbe koja onečišćuje zvučni prostor takve je naravi, jer to paše širokim masama, pa produkcija tako diktira. Future Islands nisu takav bend. Istina je da je ovo pop, mogli bi čak reći i retropop, jer u njihovoj glazbi prevladavaju glazbeni elementi nekih prošlih vremena, što se osjeti iz dominacije sintesajzera u instrumentalnom dijelu. Ritam i glazbeni obrasci su razmjerno jednostavni i lako pamtljivi. U vokalnom dijelu dominira frontman Samuel Herring. Vrijedi pogledati nastup Islandsa na Lettermannu, i tu nevjerovatnu strast i energiju s kojom Sam Herring izvodi te jednostavne, ali tople i univerzalne pop skladbe. Kod Herringa i Islandsa, nema fejkanja ili pretvaranja, sve to djeluje vrlo stvarno i vrlo emotivno. Jednostavna glazba Islandsa, i nevjerovatna strast Sama Herringa kombinacija su kojom nastaje savršena pop stvar, a na ovom ih je albumu i više nego nekoliko.

Pop koji podiže, koji oraspoložuje i pokreće emocije, onaj koji se pušta i nakon tisućitog kilometa autoceste. I možda tu nema ničeg revolucionarno novog, baš zato što je sve prepoznatljivo i poznato, zato je ovo jedan od savršenih pop albuma, pravi zvuk desetih.



Zvuk desetih #3. Tame Impala "Lonerism" (2012)

Ovaj australski bend sam prvi puta slušao 2013. godine tijekom glazbenih priprema za barcelonski Primavera Sound, ultimativni skup hipstera i festival nad festivalima. Moj prvi dojam je bio: koji je ovo k..., kakva je ovo muzika? Ali je vrlo prijemčiva i već na prvo slušanje se hvata, ili se ne hvata uopće, ovisno o ukusu slušatelja. Inače, ovaj projekt australskog autora Kevina Parkera zvuči skroz suludo, pa sam se često pitao na kojim li su ti ljudi drogama? Ima tu svega, od moderne elektronike do psihodelije sa prijelaza šezdesetih u sedamdesete, a meni se čak pričinjava i često variranje stila legendarne "I am the ressurection" Stone Rosesa. Glazbeni eklekticizam u pravom smislu riječi. I jednako suludo djeluje na stageu kao i na ovom albumu. "Lonerism" je materijal koji udara u mali mozak i trebalo bi ga slušati vrlo glasno jer se tako pojačavaju hipnotički elementi. Ako vas ekipa na stražnjem sjedalu auta živcira s konstantnim i dosadnim pričanjem, pustite li im "Be above it" ili "Feels like we only go backwards" vrlo glasno i garantirano će na to reagirati. Vjerujem da ova kakofonija zvukova i boja neće baš biti svačija šalica čaja, ali meni je sjela već prilikom prvih slušanja. Glazba za ples, ali i za padanje u trans. Filozofskim pojmom, glazbu Tame Impale možemo opisati kao "sve", jer ona je upravo to, "sve". To je ono što je čini idealnim zvukom desetih.

Dodajmo još i da je na slijedećem albumu "Currents" Kevin Parker, štono bi se reklo, malo stao na loptu što se zvuka tiče. Što je i sasvim očekivano nakon ovakvog tripa.



Zvuk desetih #2. The Walkmen "Heaven" (2012)

Treba stati kad je najbolje, stih je valjda iz neke pjesme Jinxa. Tako su i The Walkmen, snimili svoj najbolji album i u prijateljskoj se atmosferi razišli, ostavivši vrata otvorena nekim budućim zajedničkim nastupima koji se za sad ne čine izgledni. Ova skupina straight-edge tipova sa istočne obale (Washington DC, New York, Philadelphia) kroz dvijetisućite je marljivo gradila svoju poziciju na nezavisnoj sceni, stvarajući vrlo specifičan zvuk i atmosferu. Nikako se ne može reći da su Walkmen bili retro, daleko od toga, prije bi ih se moglo nazvati novim tradicionalistima, štogod to značilo. Mene su osvojili na koncertu u ljubljanskom kinu Šiška. Nema boljega načina za zavoljeti neki bend nego kad ih čuješ uživo. Vrlo posebna svirka, poseban zvuk, minimalistički ali opet bogat i energičan, u kojem dominira gitara i reski glas karizmatičnog vokala Hamiltona Leithausera. Leithauser je crooner dvadesetprvog stoljeća, ali stilom vjeran svojim uzorima, sa energijom Elvisa i Brela, ali i elegancijom Sinatre i Ferrya.

Netko se zafrkavao da su za Walkmene obitelj i djeca bili ono što je Yoko Ono bila za Beatlese, sila rastaviteljica. Nisam siguran da se slažem s takvim poredbama. Istina je da je ovo album o odrasloj dobi jednog rock benda i zrelim životima njegovih članova, ali u njemu nema niti jedne negativne emocije. Možda se ponegdje osjeti doza sjete koju stvarnost uvijek nosi, ali ovaj album stvarno odiše zadovoljstvom i srećom uspjelih i ostvarenih ljudi. Valjda je to pomoglo i da se raziđu bez repova gostujući jedni drugima na solo projektima. Minuciozno napisan i odsviran ovaj album zapravo i nema slabih strana. Meni je i osobno posebno drag jer je bio soundtrack moje posljednje zagrebačke zime, kada je život počeo poprimati neke sasvim nove kvalitete.

Tradiciju zvuka Walkmena nastavio je Hamilton Leithauser na svojim solo projektima, ali ovaj album ostaje jedan od vrlo prepoznatljivih glazbenih trenutaka dvijetisućedesetih.



Zvuk desetih #1. Alt-J "An Awesome Wave" (2012)

Konačno se i ovaj moj projekt bliži svom kraju, i stigao sam do meni za sada najdražeg albuma dvijetisućedesetih. Možda će mnogima ovo biti neočekivani izbor, ali ova skupina hipstera iz Leedsa stvorila je nešto što po meni predstavlja zvuk desetih u najboljem smislu riječi. Neobični aranžmani, vrlo čudan vokalni minimalizam koji ponekad zvuči kao da pjevaju likovi iz Muppet Showa ili Sesame streeta, zanimljivi i ponekad neočekivani tekstovi (pjesma o smrti fotografa Roberta Cape), mnogo toga upakirano je u debitatnski album benda koji se prozvao po shortcutu na Macovoj tastaturi pomoću kojega se dobija znak delta Δ. Inače, ovo nije glazba koja osvaja odprve i isto tako ovaj album ne hvata na prvo slušanje, već mu treba dati priliku i prihvatiti malo drugačiji glazbeni izričaj, i malo drugačiji koncept stvaranja albuma. Međutim, kad ga jednom skužite neće vam skoro postati dosadan. Dugo su Alt J radili na svom debitantskom albumu i stvarno su dobro posložili njegov koncept. Iako je nakon ovog albuma uslijedio još uspješniji "This is all yours", mogu reći: still riding the awesome wave! Ovako kako zvuči Alt-J na ovom albumu, tako meni zvuče dvijetisućedesete, neobično, konceptualno, čak pomalo i eksperimentalistički, ali otvaraju neke nove spektre, a to uvijek treba pozdraviti.



Tako sam došao do kraja s popisom dvanaest najdražih albuma u dvijetisućedesetima. Mnogih meni dragih izvođača nema na ovom popisu, počesto ne zato što nisu snimili osobito dobre albume u ovom desetljeću, već više zbog toga što su se jednostavno odvojili od vremena u kojem stvaraju i stvorili neko svoje vrijeme. S druge strane na rubu ovog popisa je još gomila toga i svašta je još moglo ovdje i upasti. Možda je ovaj popis i svojevrsna reakcija na staroprdilačke tvrdnje da više nema dobre muzike i dobrih albuma. Baš suprotno, nikad više dobre muzike nego u posljednjih petnaestak godina, ali je treba istraživati. Možda se nešto sa ovog popisa nekome svidi.

lovel // 30/10/2016