Ovjenčani slavom i pohvalama britanske kritike koja već dobre 2 decenije od prosječnih, pa i slabije talentiranih autora/ izvođača radi velike zvijezde tražeći prije svega satisfakciju za mnoge propuste iz 70-ih i 80-ih kada su primjerice Tears For Fears bili proglašeni alternativnim bendom 1983. čak i po glasovima slušatelja čuvenog John Peel Sessiona ("Mad world" se okitila pjesmom godine!) ili kada nitko od kritičara nije na vrijeme primjetio prve albume The Police, UB40, pa i The Stone Roses, ovi momci iz Leedsa imaju debelu privilegiju da im se 'odprve' upućuju najbolji pijari kao da su još jedni od mnogobrojnih spasitelja britanske scene. Prva dva albuma su im doživjela zavidne uspjehe - "An Awesome Wave" (2012, UK no.13, USA no.80) i "This Is All Yours" (2014, UK no.1, USA no.4) prodani su u milijunskim nakladama, ali brojni singlovi skinuti s njih nisu dospjeli na oficijelne liste top-40 što im je onemogućilo klasičnu komercijalnu potrošnju širom planete. Osvojili su britanski Mercury Prize za debi album, nekoliko puta su bili nominirani za Brit Award, pa i Grammy u nes(p)retno poslaganim kategorijama alternativnog rocka i independent scene, no ruku na srce, s tim fahovima uopće da i imaju neke zajedničke poveznice.



Bez obzira što se uz njihovo ime vezuje pojam indie-rock/popa, elektronike i art-rocka, vrlo su daleko od tog klasičnog poimanja, osobito što se tiče rocka. Radi se o suptilnoj minimalističkoj gradaciji (polu)plesnog dremucavo-tugaljivog popa nastalog na križancu indietronice i brit-popa koji je na ovome albumu zašao u retrospekciju onoga što se odavno čulo još od Stingovih prvih skretanja u mainstream što se najbolje čuje u uvodnom singlu "3WW" koji kao da je uzet od prototipa "It's probably me" za film "Smrtonosno oružje 3", preko gitarskim staccato bluesom ozarenog "In cold blood" koji još u sebi sadrži neke elemente rocka na tragovima razvodnjenih The Rolling Stones, do posve neuvjerljive hipsterske akustične laganice "Adeline" kakvu svako malo napravi Matej Krajnc očekivajući pozitivan feedback. Najjači plesni komad "Hit me like that snare" sačinjen je od primamljivog, ali posve jednostavnog riffa s miomirisom surfa i Joe Newmanovog režanja koje podsjeti na Johnny Lydonovo ciktanje, "Deadcrush" je opet njihov specifičan spoj trip-hopa i elektronike poput posljednjih radova Depeche Mode (koje nitko neće recenzirati), dok su preostali komadi poluakustične mumljajuće dosade na razini Bon Iver i Fleet Foxes, točnije rečeno, Stingovih kvazi-folk/classical koještarija kakvih je u zadnja 2 desetljeća nanizao bezbroj. Za hipstere se ovdje još nalazi i obrada "House of the rising sun" s obaveznim patetičnim vokalom, glazba je dakako revijalno pogodna za zagrebački festival zabavne glazbe iz perioda večeri revolucionarne šansone 70-ih i 80-ih, taman rame uz rame namjenskih pjesama Rajka Dujmića, Đorđe Novkovića, Stipice Kalođere i kompanije, tako da je sama pomisao na 'rock' kao bazu na ovome kompletnom albumu pogurnuta debelo u zapećak.



Sve se ovdje svodi na proniciljivo manipuliranje radiofoničnog opsega; onoliko koliko je Adele prerano odrasla na svojem zadnjem albumu "25" koji se još uvijek fantastično prodaje širom svijeta (po zadnjim informacijama tiraž mu je oko 20 milijuna primjeraka!), fanovi Alt-J mogu ostati podjednako razočarani očekujući snažnije i plesnije ubode kakvi su bili na prethodniku ili na debiju. 'Ono nešto' što se nazire iz tog Newmanovog patetičnog vokala je i dalje glumatanje, a ne gluma, odnosno namjerno nepotpuno uniranje uživljenosti u poantu. Uostalom, takvi su bili mnogi britanski hit bendovi. Oni stari macani i mačorke prisjetiti će se Nick Heyworda i Haircut One Hundred koji su s funk-pop stava pokušavali imitirati punk idiote u svrhu maksimalne neozbiljnosti, a oni još stariji Bay City Rollersa koji su nestali vrlo brzo kao i jedan sasvim drugačiji pop bend KajaGooGoo početkom 80-ih.

Njihova najjača snaga je ustvari prateća promotivno-diskografska internet mašina s veoma sadržajnim video spotovima koji danas 'prodaju' glazbu. Spotove im klinci rado gledaju kao 'mini filmove', osobito "3WW" u crno-bijelom dizajnu s folk/noir-gothic atmosferom nakon sprovoda i karmina (sjajna režija Young Replicanta) i morbidan horror sa simpatičnim štakorčićem "In cold blood" (režija Caspar Balslev), ali ako netko traži 'pravu' glazbu u njima, malo će je dobiti. Činjenica jest da Alt-J nisu glazbeno talentiran bend koji bi radio čudesa u pop hipsteraju isto kao niti The XX. Poigravaju se s neozbiljnostima na potišteni način pokušavajući upiti što više sinergije svega što se još možda iskoristilo nije, taman negdje da dopru do glavnine one naivnije publike Joy Division, Nick Cavea, Radiohead i alternativnijih fanova Adele. Za divno čudo, uspjeva im i to bez ikakvih većih glazbenih poduhvata.

Za ovakvu glazbu uopće ne treba biti osobito nadaren, važno je znati baratati s još manje akorda od punkera, poslušati opus Radiohead iz 21. stoljeća, znati poneki album Nick Cavea, a možda i Tindersticks iz 90-ih, malo Tom Waitsa, Neil Younga, bluesa i obavezno provjeriti što glavne zvijerke hipsteraja rade. A to nije teško kad imaš iza sebe etiketu i produkciju koja prodaje sve ono što napraviš, pa makar i nema umjetnički potencijalnu vrednotu.

Naslovi: 1.3WW, 2.In cold blood, 3.House of the rising sun, 4.Hit me like that snare, 5.Deadcrush, 6.Adeline, 7.Last year, 8.Pleader

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 12/06/2017