Na svojem trećem dugosvirajućem albumu, australski TAME IMPALA nisu se puno udaljili od zvuka s prva dva. Iako se mogu čuti naznake manjih promjena.

Već na prvoj pjesmi, Let Iz Happen, koja je objavljena tijekom proljeća ove godine, može se čuti cijela raskoš zvukovlja kojim će raspolagati "Currents". U tih skoro osam minuta "stisnuta" je cijela priča zbog koje se nekome sviđaju Tame Impala, a nekome ne. Gitare su smanjene na minimum i preko bas linija povezane su s "vintage" sintovima što čini ugodnu uhu psihodeliju, s blagim promjenama ritma. Slušajući tu pjesmu, svaki se slušatelj suočava s genijalnošću Kevina Parkera, i uz nju vrlo je lako zamisliti kako bi popularni psihodelični bendovi 60ih i 70ih zvučali da su imali tehnologiju kakvu danas bendovi imaju.



Nakon te pjesme vrlo je lako utonuti u malo šareni svijet Kevina Parkera, u kojem je sve moguće, ovaj puta čak i bez "raznih dodataka" koji su obično dolazili uz eru psihodelije. Mene takvi albumi i psihodelična muzika uvijek podsjećaju na priču o Alisi u zemlji čudesa. Bilo da se radi o slikovnici, crtiću ili pomaknutom Alisinom svijetu kroz oči Tima Burtona, slušajući Tame Impala, kraj mene pretrčava Ožujski zec, svako malo se Cerigradska mačka pojavljuje u drugoj boji, Alica igra kriket s plamencima, a kad dođe do suđenja... Uz ovo ne trebam čak ni zatvoriti oči.

Iako ovaj album nema jake komade kao što su bili Elephant ili Feels Like We Only Go Backwards, album ima onu kompakntnost kakvu rijetki albumi posjeduju i sluša se u jednom dahu. I uz svako slušanje, sve više i više ga volim.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 14/09/2015

> vidi sve fotke // see all photos