Boa su potpuno profesionalni ljudi i k tome izuzetne osobe kao karakteri, rekao bih gotovo svakome mogu biti veliki prijatelji. Dogovorio sam se s frontmenom Mladenom Puljizom da se nađemo u zakazano vrijeme u ulici Ivana Broza, razmijenili par FB poruka i nekoliko SMS-ova, a ja tikvan pomislio da probe održavaju kod Jiggyija i tamo čekao nekog iz benda. Prvi se pojavio gitarist Slavko Remenarić i objasnio mi da oni probe imaju stotinjak metara dalje u prostorijama Hrvatske Glazbene Unije. Eh, baš sam debil... Potom se pojavio Mladen i nećete vjerovati, jedan lik kojeg znam i dulje nego bend - Dražen Šolc, nekoć bubnjar benda Parlament čiju sam ploču i kazetu "Imena i legende" (Suzy, 1980) okretao i preslušavao, pa valjda svaki dan. Još dandanas znam sve pjesme s te ploče koja me neopisivo asocirala na The Police, a znam ponekad samom sebi zapjevati i poneku pjesmu iz tog meni prekrasnog vremena ranih 80-ih kad sam imao 13-14 godina. A znam si zapjevati i "Sve piše u zvijezdama", inače naslovnu stvar njihovog daleko drugačijeg drugog albuma iz 1982. kojeg sam također kupio i na kazeti i na ploči. Nikad nisam shvatio zašto glazbeni urednici nisu vrtjeli Parlament, a imali su jako dobre pjesme u rangu Prljavog kazališta s albuma "Crno-bijeli svijet", ma to je bila sjajna pop-ploča novog vala, a Parlament je, bar po meni pubertetliji, bio odmah iza njega. Iznenadio sam se njegovom pojavom ovom prilikom pomislivši da su frendovski došli na cugu, a Mladen se našalio, bome ozbiljno, rekavši 'on ti je moj šofer, nedavno sam ostao bez vozačke'. Kasnije sam shvatio da je Dražen novi bubnjar benda, ali o tom-potom... Odlučili smo da iz Jiggy bara odemo na neko mirnije mjesto (birc Mrzla piva) kako bi napravili dogovoreni interview, te sam s Mladenom hodajući korak po korak raspredao privatne priče iz mojeg ne baš ugodnog života kao pravi pravcati prijatelji, a on se u niti jednom trenutku nije poput mnogih nazovimo frendova i poznanika kurtoazno odvažio da prebaci temu na nešto drugo. To je čovjek s kojime sam tad u tom datom momentu bio najbliskiji na svijetu, interesiralo ga sve što mi se dešava, pomno me slušao i komentirao kao da se znamo i poznajemo čitav život, te mi rekao 'Horvi, ti kod nas imaš status sa srebrnim vijencem, a on ti je puno bolji od zlatnog'. Mama mia, kakav kompliment! I to od čovjeka čiji rad smatram najboljim na kugli zemaljskoj. Kao kad je Peter Gabriel sasvim slučajno gostovao Simple Mindsima u "Seeing out the angels", pa je Jim Kerr izjavio, to ti je kao da si susreo Boga. Ušli smo u birc, naručili cugu, u međuvremenu su se pojavili basist Zvonimir Bučević - Buć i novi mlađahni klavijaturist, ja sam stisnuo 'rec' na svome digitalcu i otpoćeo je razgovor između mene, najpričljivijeg Mladena i daleko skuliranijeg i mirnijeg 'mozga' benda Slavka. Ostali momci su sjeli za drugi stol i spikali neke svoje teme. Otišao nam David Bowie...

MLADEN: A kaj možemo... Sve nas je potresla njegova smrt. Mi smo očekivali da će izdati novi album, proslaviti 69. rođendan, nadali smo se da bude možda i neki njegov koncert, jako nam se dopala pjesma i video za "Blackstar", pa i u krajnoj liniji jedan od vrhunaca naše karijere je bio taj nastup na maksimirskom stadionu kad smo dijelili binu s njim, a kao klinci smo ga slušali i pratili od "Space Oddity". Slavko je nabavio tu ploču ranih 70-ih, tako da smo David Bowiea defacto pratili od početaka, znamo sve njegove ploče, berlinska trilogija je jako utjecala na nas, posebno pri snimanju prvog albuma, a sad Slavko može nastaviti kao profesor za David Bowiea... Jedini veći znalac za Bowiea je naš prvi bubnjar Igor Šoštarić.

SLAVKO: Igor je bio glavni za David Bowiea, a u ovoj ekipi sam ja bio drugi. Pratili smo ga, naročito njegove 70-te, 80-te malo manje, 90-ih je imao dobre albume, ali posebno one serije albuma iz 70-ih, preko "Ziggy Stardust", pa američke i berlinske faze, u kratkom vremenu je nanizao sjajne radove...

Na vas je u doba prva tri albuma upravo najviše utjecala ta Bowieava berlinska trilogija - "Low", "Heroes" i "Lodger". Sjećam se da je Igor, vaš prvi bubnjar u jednoj anketi napisao da mu je najdraža stvar "Warszaw", čini mi se da sam to pročitao u ITD-u...

MLADEN: Ma meni je isto ta B-strana albuma "Low" bila totalno muzičko otkrovenje. Nevjerojatno koji feeling i koji zaokret jedne vrhunske zvijezde s vrhova top-lista da napravi takav zaokret u avangardni potez u instrumentalnu stranu albuma s Brian Eno-om, fenomenalno.

SLAVKO: Evo jedne anegdote, sjećam se kad sam došao kod Igora na preslušavanje nekih ploča, a veli on meni, sad ću ti pustiti nešto, pa ajd' pogodi ko je to i šta je to. I onda mi je pustio "Low", elektronsku B stranu, a ja u prve 2-3 minute nisam pojma imao šta bi to moglo biti jer je taj album došao nakon "Station To Station". Jedva sam uspio kasnije skužiti da je to Bowie... Pređimo na bend... Imate novu postavu, novog bubnjara...

MLADEN: Da, evo sad baš ima svoje radnje - pilji u mobitel. Kad njega vidim ko' da gledam u svojeg klinca, ha-ha-ha...

Dražene, od kad si u postavi? Koliko dugo?

DRAŽEN ŠOLC: Ma, koliko, dva mjeseca. Friško (i nastavi kuckati na mobitel).

A kaj se s Mladenom Malekom dogodilo (bivši bubnjar)?

MLADEN: Jednostavno je došlo do određenog zasićenja. Mladen je poćeo raditi na ovome novome albumu sa nama, ah, šta ja znam, dosta mi je teško odgovoriti na to pitanje, ali smo osjetili da trebamo malo svježe krvi u bendu i evo, Šolc je bio tu na raspolaganju, naš prijatelj još iz vremena novog vala, a ja sam ga gledao kad je svirao u fusion bendu Obećanje proljeća negdje 1977. u Studentskom centru kao klinac, a poslije je svirao u Parlamentu, Parnom valjku i gomili bendova, ma legenda od bubnjara i evo, pružila nam se prilika da probamo s njime jer mi smo jako zahtjevni što se tiče probi, da se bend perfektno uvježba, a Malek je rekao da bi se on rado povukao iz te priče. A došao nam je i mladi klavijaturist Ivan Čačić iz Osijeka (zovu ga Čač, a svirao je u bendu Kele i Instruktori, te s Borisom Novkovićem, op. Horvi). Čekaj, kaj je Dražen kompletno u ta dva mjeseca odlupao bubnjeve na ovome novome albumu?

MLADEN: Dražen je samo na dvije pjesme, mislim da je Malek bio na četiri pjesme, a na dvije pjesme smo programirali ritam.

Aaaa... to je znači miš-maš?

MLADEN: Paaa... tako nekako, ali Šolc je puno napravio na pjesmi "Nepovratno", to je najzaguljenija pjesma.

Ajd, daj mi kraći rezime novog albuma...

MLADEN: Mislim da ovo spada među najbolje albume koje smo napravili, ja ga stavljam apsolutno među najbolje. Sad je drugo vrijeme, sve je drukčije nego li 80-ih što se tiče nas i inspiracije. Nekako ga stavljamo u rang s prva dva albuma jer se desio vrlo spontano. Slavko i ja smo počeli nekakve 'jamove' kod njega u garaži, ja sam svirao klavijature, on gitaru, pa smo počeli raditi nekakve pjesme što je vrlo brzo prešlo u neku elektroniku, Korg i synth, pa smo čačkali po sekvencerima, arpeggatorima i tu je nastalo nešto s čime smo vrlo brzo bili zadovoljni. Slavko je počeo izvlačiti loop-ove, on je imao ideje, gitare, pa se desio singl "Daleko u proljeće" s Remi koja je trajala skoro 10 minuta, jednostavno smo svirali i desila se pjesma. Ja sam napravio pjevanje, a prvi vrhunac na tim sessionima se desio kad nam se pridružio Buć. Nas trojica smo krenuli raditi, pa su se rodile stvari "Svemirski prijatelji", "Nepovratno", "Nešto se promijenilo"... Odjednom smo nas trojica fantastično profunkcionirali i skužili smo da imamo odličan materijal. Onda smo krenuli kod Trulog snimati 4 pjesme i sa tim snimanjem smo bili djelomično zadovoljni, no tu se vidlo da moramo naći producenta koji je izvan benda. Pojavio se Saša Viličić, Buć nam ga je preporučio, a Slavko i ja smo ga 'snimili' na koncertu Igora Geržine u Saxu, bio nam je fantastičan na prvi pogled, mi smo rekli ok, ajde, idemo probat', dečka ne znamo, odlično svira, nije neki isfurani i poznati producent, a kad smo došli kod njega stvari su se počele odvijati u jako dobrom smjeru. Jer je nama baš nakon Tinnie Varge i Sjunne Fergera trebao baš jedan jaki producent izvan benda. Veljko Tomljenović je bio super, Mladen Malek je bio super i tako to, ali kad smo sa Sašom počeli raditi, on nam je pustio što smo napravili i nama se to počelo jako sviđati. On je dodao tu dosta novoga, modernizirao je bend, inzistirao je na groove-u, kod njega je sve groove što nama odgovara jer mi smo uvijek dosta koketirali s funk muzikom, tako da je jednostavno pogodio našu žicu. SLAVKO: Album se temelji više na melodijama negoli 'sedmica' ("VII", 2012) koja je išla na atmosferu, a ovdje je originalna stvar da smo radili hip-hop loop-ove, pa smo skužili da su nam oni dinamički jako interesantni premda mi ne sviramo hip-hop, a da li je to melodija ili nije, nama je bilo jako interesantno...

Stekao sam dojam nakon nekoliko preslušavanja da su ti teme puno sofisticiranije nego li na prethodnom albumu "Indigo" (upravo u tom trenutku je došao Buć, kaže 'bok Horvi', pruža mi ruku i sjeda za stol s Draženom Šolcom). Ima puno duhovnosti, rekao bih i religioznih tema, evo, prve 4 pjesme sugeriraju na puno toga, osobito "Pijesak".

MLADEN: Ja sam pisao uglavnom te stihove, a i "Pijesak", te priznajem da sam se jako puno furao na Slavka kad sam to pisao. On mi je bio row-model, znam jedno 70-tak njegovih tekstova napamet, a tako, to je sve u jednom trenu izašlo iz mene. Meni je "Pijesak" nastavak pjesme "Stup od soli", a uvodna "Svemirski prijatelji" je pjesma koja se radi o Slavku, Buću i o meni. Nas trojica surađujemo više od nekoliko desetljeća, ali ostatak su Slavkovi tekstovi i što se mene tiče, ovaj puta su njegovi ljubavni tekstovi vrh, a to je očito ono čemu smo se okrenuli u ovim srednjim godinama. Ljubav je najvažnija! Jebeš politiku i sva ova sranja oko nas, ljubav je najvažnija!

SLAVKO: Zasićenost politikom je uvjetovala na nas da se ne bavimo njome, toga je bilo dosta na albumu "VII" u vrijeme Sanadera...

Sjećam se jednog starog interviewa iz ranih 80-ih kad je Mladen izjavio da na probama pjeva na nekom izmišljenom jeziku i onda na temelju njegovih arija radite tekstove...

MLADEN: Tak' i dalje radimo. To se kod nas nikad neće promijeniti. Evo, recimo u pjesmi "Nešto se promijenilo", meni je dost teško shvatiti doslovni smisao ko' da se pjeva o nekakvoj koristi sazrijevanja i koristi zajedničke spoznaje od nekakvog egoizma...

SLAVKO: Lijepo si to skužio, bome, bolje nego ja. Evo, kad kažeš u tekstu da se nešto promijenilo, svatko uvijek misli da se promijenilo na nešto bolje. Kad tako nešto kažeš da se u nekoj ljubavnoj vezi promijenilo, čovjek očekuje svašta, ovo je sasvim drugačija pjesma...

A recimo "Stvari koje znače"? Djeluje kao pjesma u kojoj ne možeš doći do voljene osobe...

SLAVKO: Pa recimo, voljena osoba ne može shvatiti što je bitno, to je banalna stvar...

MLADEN: To su stvari koje bude različite asocijacije. Meni je to fantastičan tekst, inače mi je jedan od omiljenih na albumu, a prva mi je asocijacija familija. Ja imam dojam ko da s nekim pjevam, recimo s kćerkom koja će jednog dana otkriti da 'stvari koje znače' oduvijek su tu. Ja sam je doživio kao moja kćer u pubertetu koja šalje poruku. Slavko je dao jedan interview Poletu, a mislim da je naslov bio 'Poruke se šalju poštom'. I tu je bilo govora o pjesmama "Sela gore", "Milion", "Na nišanu", komisija nam je htjela naljepiti šund etiketu, ali je Slavko rekao ono u stilu 'mi nikome ne nabijamo da ti nas moraš popušiti', jednostavno otvoreno, umjetnički da je sve na jednoj livadi, pa kaj ti buš ubral na toj livadi. Svatko bi ti rekao da je emocija uz tu pjesmu drugačija...

Imate li osjećaj da publika u zadnjih desetak, pa i više godina uopće ne sluša tekstove?

SLAVKO: Ljudi su takvi. Tebi u uho uđe tekst i muzika, al' ak je na engleskom nitko nema živaca da to tumači, tako da su tekstovi skoro sporadični. Bitna je muzika.

Preslušao sam album jedno 3-4 puta i teme su mi čudne, jako su duboke, a ne znam dal' će ljudi ovaj puta to shvatiti...

MLADEN: Da, to smo mi, grupa Boa, jedan sofisticirani bend koji nikad nije radio stvari površno, jednostavno, mi smo takvi. To je prirodni razvoj stvari. Evo, ja gledam sad ovu našu fazu od "Dnevnik putovanja, skice ostanka" (2006), "VII" i "Indigo", pa je sad ovaj novi album u tom nizu i moje je mišljenje da su se baš sad te nekakve kockice poslagale, da je ovaj zvuk najbolji iz ova tri prethodnika i da smo to uspjeli snimiti baš na ovome novom albumu.

Sam naslov albuma "Dok glazba traje" je neka reminiscencija vašeg života uz najdraže stvari koje vam se događaju? Kak' ga uopće shvatiti? "Govor tijela" je bio erotski...

MLADEN: Dok glazba traje, u redu je, a dok nebu glazbe onda nije u redu.

A kak je došlo do suradnje s Remi?

MLADEN: Prijatelji smo s njom, Buć je organizirao neki susret s djecom koja imaju probleme s ponašanjem, tu u Savskoj ulici u njihovom domu, otišli smo tam, dijelili neke poklone, malo smo svirali i pjevali s njima, a tam fakat ima djece koja 24 sata moraju biti pod nadzorom, ali kad je Remi zapjevala, to mi je zvučalo nevjerojatno. Nisam nikad čuo njen glas takav da bi reperica znala tako dobro pjevati. To je bilo posve drugačije nego u Elementalu i meni je pala ideja, ajmo napraviti duet, ak' je zainteresirana, a kad smo joj pustili pjesmu, ona se pitala joj jel' ja to bum mogla i kak' to da vam otpjevam, ali kad je došla u studio i počela pjevati, Saša i mi smo se pogledali, a da ti velim iskreno, imali smo svi emotivan sudar kao da gledamo Josipu Lisac kad je s nama snimala "Kao mir". Remi je odlična pjevačica koja ima izvedbenu snagu interpretacije, savršena je, ona je mrak, a mi smo rekli, Isuse Bože, ovo će biti ludilo. Super funkcionira i u video spotu, svi ćemo biti na bini u Vintageu i vidim po svim reakcijama da su ovu našu suradnju s njom jako dobro prihvatili. Novi album izlazi točno kad sviramo u Vintageu, 4.II, a uz oficijelni CD dobiti će se i poklon bonus sa čak 17 ili 18 snimaka benda iz 1974-75 godine kada smo Slavko i ja imali jedva 14-15-16 godina i snimali se na magnetofon s tri brzine, a obožavali smo Yes, čak imamo i pjesama od po 10-ak minuta, no to će tebi biti zanimljivo za slušati, ali ne i širokoj publici. Slavko možda još ima tih naših starih snimaka kad smo bili klinci (Slavko odmahuje glavom nemam-nemam). A to je ono što svakog istinskog fana može još najviše privlačiti u cijeloj ovoj priči s obzirom da će album s novim materijalom uobičajeno 'leći' na svoje mjesto. Nakon interviewa otišli smo u njihovu otmjenu prostoriju u podrumu Hrvatske Glazbene Unije, ekipa se vrlo brzo uštekala, ja sam poslikao mnogo fotosa, (fala Bogu imaju normalnu rasvjetu i super zvuk na tonskoj probi), te su mi odsvirali dvije pjesme. Prva je bila nova "Svemirski prijatelji", a druga samo za mene, kako je Mladen rekao 'idemo sad za Horvija odsvirati "Ljudožder", a to nismo svirali od 1982'. Đizus, pa znam tu stvar i unatraške otpjevati, a služila mi je od kako postoji za najbolju zanemarenu new-wave pjesmu ex-yu rocka. Trebala je biti nastavak hita "Milion", no "Jer ljubav je", "Kriva priča", "Za vezu je potrebno dvoje" i naravno "Tako lijepa" su uzele svoj komercijalni učinak da se ta pjesma skupa s nekolicinom sjajnih stvari s prva dva albuma pomela pod tepih (a tek "Zaraza rada već prati svoje žrtve, pisale su vijest da možda slučaj si i ti, to je takvo stanje kad uši su ti duže, to je ono stanje kad rastu rogovi'). Danas malo više tko sluša što pjevaju bendovi i o čemu pričaju, čak je ljudima i Graha Diplomac, odnosno Damir Avdić naporan za slušanje, a toliko toga pametnoga uvijek kaže na svakom albumu. Ponoviti ću, pripremaju se za promotivni koncert ovog četvrtka, 4. veljače u Vintageu, a ako stvari s odjekom novog albuma "Dok glazba traje" krenu u pozitivnom smjeru, mogli bi ih ponovno gledati i na daleko većim pozornicama.

horvi // 29/01/2016