So many punk bands out at the time were making music that said 'fuck you'; Joy Division strove to make something that said 'I'm fucked'

Tony Wilson, osnivač diskografske kuće Factory Records Vjerujem da svatko od nas ima u životu neke drage bendove, filmove ili možda čak i prijatelje, koje nije slušao, gledao ili vidio već (pre)dugi niz godina. Razlozi su naravno različiti i individualni, ali znate na šta mislim. Joy Division su meni nešto takvo.

Jedan od mojih top5 bendova srednjoškolskog razdoblja, čija sam dva regularna albuma "Unknown Pleasures" i "Closer", te kasniju "kompilaciju" "Substance" toliko izvrtio na kazetofonu, čitajući riječi Ianovih pjesama iz posuđene knjige dragog susjeda i još dražeg prijatelja, da dugo vremena nisam imao potrebu uopće čuti bilo što od njih. Niti o njima. Na kraju krajeva, nije to baš ni vesela glazba koja može služiti za pozadinu i u doba kada sam se s njom upoznao, glazbu sam slušao puno aktivnije, pažljivije i koncentriranije nego što to nažalost danas činim. Uz sve to, tu je i ono klasično pitanje "Do I listen to pop music because I'm sad or am I sad because I listen to pop music?" Naravno, u primjeru Joy Division se ne radi o popu, ali opet, znate šta mislim. Čini mi se da smo nekako skloniji teškim razmišljanjima i crnim temama dok smo mladi, kasnije možda više jednostavno nemamo toliko vremena od svih ostalih obaveza za takve momente. A možda smo i sretniji, na kraju krajeva.

I vjerujem da ne pretjerujem kada kažem da u zadnjih 10 godina sigurno nisam čuo više od desetak puta neku njihovu pjesmu (ne računajući obrade, kojih je nekako sve više), a to bi ionako načešće bio njihov ultimativni hit "Love will tear us apart". Koja koliko god genijalna i prekrasna pjesma (što tekstualno, što glazbeno) bila, meni je je pala u onu kategoriju previše puta preslušanih pjesama na koje u većini slučajeva stišćem gumb "next". Uz recimo "With or without you" ili "Losing my religion", bendova koje jako volim.

I onda, ove godine u Subotici, u pauzi Trenchtown festivala, naletim u knjižari na dokumentarac o Joy Division, mojim starim prijateljima. I ajde da vidim šta se tu još ima reći...

Heart and Soul (one will burn)

Dokumentarac je to snimljen prema scenariju Jona Savagea, znanog glazbenog novinara koji je zablistao već u svojim dvadesetima svjedočeći o punk pokretu u Velikoj Britaniji iz prvih redova. Njegova kasnija povijest punka ukoričena pod nazivom "England's Dreaming" (1991.), se i danas smatra najopsežnijom i najkvalitetnijom te vrste. Glavna tema filma je, dakako, mančesterska četvorka okupljena pod imenom Joy Division - ime je to pokupljeno iz knjige "The House of Dolls" i koje označava židovske djevojke koje su u koncentracijskim logorima u doba drugog svjetskog rata služile za seksualnu zabavu njemačkim nacistima - ali i kontekst njihova nastajanja, od samog industrijskog Machestera do kapitalističke Britanije.

Da glazba itekako može mijenjati živote, dobar su primjer Bernard Sumner i Peter Hook, otkriva nam odmah na početku ovaj dokumentarac. Dovoljan je bio samo jedan nastup Sex Pistolsa da im zauvijek promijeni budućnost i stvori želju da stvore bend. Što im je, kako je poznato, i uspjelo, kada su u novu grupu, prvo imena Warsaw, doveli Stephena Morrisa i Iana Curtisa. Snimivši samo dva albuma, od koja su oba napravila nemjerljiv utjecaj na ogromnu masu bendova i "običnih" ljudi, Joy Divison su bili i ostali nešto nevjerojatno dobro na glazbenoj sceni. A upravo danas, prije točno trideset godina, je Ian Curtis počinio samoubojstvo, samo 24 sata prije nego je bend trebao otići na svoju prvu američku turneju i zauvijek zatvorio priču koja nas je mogla odvesti još tko zna kuda...



Film otkriva neke manje ili više neznane stvari, ovisno o tome koliko ste upoznati s likom i djelom ove krhke persone i njegova mu benda. Glavna i velika pozitivna odlika mu je što je okupio sve živuće ljude vezane uz Ianovu priču, osim njegove udovice Deborah Curtis, čije se misli samo prikazuju na ekranu ispisane u povezanim momentima. Možda je Deborah smatrala da je sve što je imala za reći već rekla u svojoj knjizi "Touching from a Distance", prema kojoj je malo kasnije poznati glazbeni fotograf Anton Corbijn snimio film "Control" (2007) (koji se njoj navodno nimalo nije dopao), a možda je bilo teško dobiti Ianovu suprugu i ljubavnicu Annick Honore u isti film, tko će ga znati. Jedino što bi mu još falilo je da su neki ljudi stavljeni na okup (svatko je sniman pojedinačno) pa da vidimo šta bi radila socijalna kemija nakon tolikog niza godina, ali ne treba baš tražiti dlaku u jajetu.

Prvi dio filma mi se činio onako nekako nabrijan, kratki kadrovi, mnoštvo likova, svatko kaže riječ dvije pa je već presiječen bilo nekim video kolažom, bilo snimkama glazbenih skupina ili pjesmom Joy Division. No, kako film odmiče i kako se iz ludih mladenačkih punkerskih dana približavamo kraju filma i Ianova života, tempo se usporava i film nas uvlači sve dublje. Ne dobivamo samo jednostavne rečenice, već i dublje opservacije. Koje odgovaraju na neka pitanja, a neka tek postavljaju. Fascinantno je recimo čuti iskreni komentar Bernarda Sumnera ili Petera Hooka o tim teškim danima kad ih je Ian napustio, čuti i njihovu stranu priče.

Kao dokumentaran presjek karijere jednog od najznačajnih bendova povijesti moderne glazbe, ovaj film je obavezno štivo za svakog glazbenog sladokusca.

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 18/05/2010