Početak sedamdesetih, vrijeme rata u Vijetnamu. Skupina američkih novaka prolazi vojnu obuku prije nego ih pošalju u džunglu. Neki od njih su se prijavili, neki bi najradije išli kući, no, šta je tu je, u vojsci smo i moramo se pokoravati. No, tu je i karizmatični vojnik Bozz koji misli drugačije…

Da život u američkoj vojsci nije med i mlijeko znamo iz brojnih dokumentarnih i igranih filmova. "Full Metal Jacket" nam je dao do tada najdojmljiviji, najrealističniji i samim time, najbrutalniji filmski prikaz psiho-fizičkog maltretiranja vojnika od strane im nadređenih. "Tigerland" nam, baš na tragu tog Kubrickova klasika, donosi jedan novi pogled na rat u Vijetnamu. Tema je to koja je filmski obrađena već XX puta, no ono što ovaj film izdiže iznad prosjeka takvih filmova, je sami pristup tematici. Naime, mi u filmu uopće ne vidimo rat, ali on stalno visi nad glavom njegovih protagonista. "Tigerland", kao i prvi dio spomenutog Jacketa, opisuje obuku prije samog odlaska u smrt. Kvaliteta priče tj. filma leži u činjenici da se ona/on bavi svojim likovima. Iako o njihovoj prošlosti često i ne saznajemo puno, njihov pravi karakter u takvim neljudskim situacijama, vrlo brzo ispliva na površinu. Obzirom da su svi glumci u filmu "nepoznati", barem meni, strašno mi se dopao način na koji su njihovi likovi uvođeni u priči. Znam po sebi da kada uletim na neki tulum među hrpu nepoznatih ljudi, od kojih sve upoznam odjednom i sa svakim prozborim par rečenica, vjerojatnost da ću se sutra sjećati njihovih faca ili, još gore imena, je vrlo mala. Obzirom da ovdje nemamo "poznate face" tj. glumce s kojima se možemo odmah "povezati", tok priče u kojoj svaki glavni lik postepeno dolazi do svojih "5 minuta" mi se strašno dopao.

Sam lik vojnika Bozza zaslužuje puno više prostora nego što će ovdje dobiti. Čovjek koji ne želi ubijati niti biti ubijen i koji pomaže drugim vojnicima da legalno napuste vojsku poznavajući rupe u vojnom zakonu, nemoćan je i nedovoljno hrabar da izvuče i sebe. Karizmatičan i iskren, naravno da teško prolazi u vojsci koja želi poslušne robote isprana mozga. Značajna je scena u kojoj tipično arogantni zapovjednik urla iz sveg glasa na njega, psujući mu sve živo i mrtvo i prijeti mu ubojstvom, a Bozz mu mirno odgovara: "Nećete me ubiti. Ne znam šta će te mi raditi, ali nećete me ubiti." I jednostavno izbacuje ovog iz takta. Jer koliko god ti zapovjednici se možda stvarno i trudili da dečkima utuve neke stvari u glavu koje će im na fronti spasiti život, onaj nečovječan način iživljavanja na njima je apsulutno nepotreban, što dokazuje i Bozzovo ponašanje kada postaje vodnik - postiže od svojih ljudi ono što se od njega traži, ali na jedan normalan, ljudski način. Bozz zna da ide u rat i zna da su mu izgledi da se vrati mali. I zato se ne boji zapovjednikovih psovki i prijetnji; one mogu zastrašiti samo one koji još nisu svjesni da idu u smrt. Kao i prljav i ružan život vojnika, fotografija je u filmu upravo takva; snimljen na 16-mm vrpci (Matthew Libatique koji je radi sa Aronofskim na "Pi" i "Requiem For A Dream"), sa krupnozrnatom slikom i prevladavajućom SMB bojom, daje posebnu vizualnu atmosferu. Uz odličnu priču i odličan izbor glumaca (kladim se da bi masa poznatih mladih glumaca rado vidjela sebe u ovom filmu, ali bi njihova pojava samo odvlačila pažnju od likova i priče), ne mogu, a da ne pohvalim glazbu. U ovo vrijeme filmova krcatim nepotrebnim soundtrackom (sve je to ipak biznis, a ne može se prodavati glazba iz filma ako nje u filmu baš i nema, ne? nema veze što ona baš i ne paše uz radnju, jel' da?), "Tigerland" je pravo malo osvježenje. Poslušajte sami.

Iskrena preporuka.

sale // 20/12/2001

PS: Uz spomenuti FMJ, pada mi na pamet još jedan odličan prikaz vijetnamskog rata iz druge perspektive: "84C Mopic" u kojem filmska ekipa prati jednu grupu vojnika kroz džunglu, dok ih "žuti" lagano opkoljavaju i "neutraliziraju". Taj film je svojedobno prikazao i HRT.