Napokon! Dvije godine nakon posljednjeg celuloidnog uratka ("Sleepy Hollow") starog prijatelja i redatelja koji kod mene ima mnogo kredita još tamo od Batmana (1989.) i Edwarda Škarorukog (1990.); dvije godine koje su protekle u tračevima o tome kako će izgledati ova verzija kultnog ostvarenja iz 1968. s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi (režiju potpisuje Franklin J. Schaffner). Sam Tim je više puta isticao da to neće biti prerada filma, već će se više držati književnog predloška (Pierre Boulle) - priznajem, prvu ekranizaciju sam gledao kao klinac i skoro uopće je se ne sjećam, tako da paralele između ove dvije ekranizacije neće biti u ovom tekstu.

Radnje filma je relativno jednostavna: Leo Davidson (Mark Wahlberg), kapetan US Air Force-a, želeći spasiti labaratorijskog majmuna koji je odletio u elektromagnetsku oluju i nestao, polazi za njim. Ta ga oluja šalje nekih par stotina godina u budućnost na planet na kojemu su majmuni (monkeys), pardon, čovjekoliki majmuni (apes), vladari, a ljudi roblje…

Krenimo od najboljih stvari u filmu: maska. Da bi film bio što uvjerljiviji, maska je norala biti jednostavno savršena. Podatak da su dnevno za stavljanje, pa skidanje maske Tim Roth ili Helena Bonham Carter sjedili 4 do 8 sati, govori mnogo. Pribrojimo li tome i velik broj ostalih majmunolikih likova i statista, opsežnost ovoga posla dolazi na vidjelo (baš me zanima tko će ove sezone pobrati zlatnog kipića za to). Dojmljivu pozadinsku glazbu potpisuje stari Timov suradnik, Danny Elfman.
Što se pak glume tiče, možda najbolju ulogu je odigrala Helena. Iako sa skoro neprepoznatljivim izgledom, njeni pokreti, a pogotovo oči, govore mnogo. Mark, koji me oduševio u "Boogie nights", ovdje djeluje pomalo bljedunjavo. Možda to i nije toliko njegova krivica koliko je to glavna osobina lika (gledajući tako, onda mu je gluma odlična): tipičan američki svemirski marinac (koji na planeti majmuna, 500 godina u budućnosti, ponosno ističe da je "US Air Force pilot", ne razmišljajući uopće ni trenutka znači li to njima išta), u odličnoj fizičkoj kondiciji, ljepuškast, spreman na svašta i snalažljiv u svakom momentu, ali bez onog čipa u glavi (valjda im to isperu obukom) koji postavlja sva ona filozofska pitanja tipa "kako?" i "zašto?". Naime, od kada se našao na Planeti, samo jedanput, i to nakon dosta vremena, je upitao "Gdje sam?" i nakon što nije dobio odgovor, to ga je prestalo zanimati. Jedino što ga je zanimalo, bio je način da se vrati kući. Sva moguća i nemoguća pitanja o budućnosti u kojoj se on, eto, našao, njemu nisu predstavljala ništa, dok se ona nisu sam razriješila, više radi gledatelja nego našeg hrabrog junaka Kapetana. Možda on jednostavno ima dobro razvijenu intuiciju, pa mirno kroči kroz sve te prepreke, ili je prije snimanja čitao knjigu… Pretpostavljam da su to ipak te kulturološke razlike i interesi između američke i europske populacije tj. publike, ali ne želim trčati pred rudo, obzirom da sam upoznao tek par vlasnika US putovnice do sada. Uglavnom, kao što je rekla prijateljica koja je sa mnom gledala film: "Za jednog rappera, nije loše!" Tim Roth, stara legenda. Teško mi je ovo reći jer smo se tako lijepo družili dugi niz godina, ali izgleda da je zapao u onaj "Al-Pacino-Bobby-de-Niro" glumački manirizam, u koji, izgleda, svi dobri glumci kad tad zapadnu. Iako noseći tonu maske na sebi (njegova je možda i najbolja), njegovo ponašanje, kretnje glavom, uzdasi i komentari tu masku čine prozirnom i nesvjesno i automatski prizivaju neke njegove starije uloge (Little Odessa, Reservoir Dogs). Nadam se samo da to neće trajati do kraja njegove karijere…

Vizualna strana je naravno impresivna, kao i u svakom njegovom filmu, a Burtonovoj režiji se nema šta prigovoriti, tako da ispada da su najveće mane, uz nabrojene stvari vezane uz glumu, upravo u scenariju. Priča nudi mnoge metafore i mogućnosti iščitavanja (odnos majmuna i ljudi kao odnos bijelaca i crnaca (roblja) u ne tako davnoj US prošlosti; paralele između majmunske religije i one koju mi prakticiramo na ovim prostorima i sl.), no film u to ne ulazi preduboko i ostaje poprilično na površini svega. Pa čak i ljubavni odnos između Helene (majmunice), Estelle Warren (žene) i Marka, koji se tako dobro provlači cijelim filmom (posebno mi je dobra lagana Helenina ljubomora), završava, pa, bedasto. Valjda najjednostavnije što je moglo biti.

Prema pričanju prijatelja, u jednom je intervjuu Tim B. izjavio da su producenti zahtijevali od njega izbacivanje određenih scena, od kojih je možda najextremnija bila spolni odnos između majmuna i čovjeka (ne znam samo jesu li to bili Mark i Helena, ili se radilo o tipičnom pokazivanju moći i forsiranju gledateljovog odnosa prema majmunima kao negativcima, dakle o silovanju žene od strane našeg dlakavog srodnika). To bi bilo zanimljivije, ako ne za gledanje, ono za dramsku radnju filma (posebno ako bi to bila kombinacija sa Markom), nego što su to bile "fore" u kojima se pokazivalo da i majmuni imaju gebis i perike; fore koje su primjerenije "majmunima u hotelima majestic" i sličnim holivudskim bljezgarijama, nego što su to ovom filmu. Uostalom, čemu to licemjerno izbacivanje, ako u svakom n-tom akciću (n je velik broj) imamo scenu silovanja, a u svakom m-tom (m je vrlo velik broj i teži prema beskonačnom) besmisleno lete ljudski organi i litre krvi sve u 16. Doduše, sam kraj filma je posebna priča (koju radi tebe ne otkrivam ovdje, o dragi čitaoče!) i tu film dobiva ogroman +. Nakon filma, a pogotovo tog kraja, doći će jedan veliki upitnik iznad tvoje glave jer ti jedna stvar logički neće biti jasna. Obzirom da sam rekao da ti neću otkriti kraj, ne mogu ti ni otkriti sadržaj tvog pitanja, ali navodno Burton nije ništa ni želio reći tim krajem, želio je samo da gledatelji malo (bezuspješno) mozgaju. A ostavljen je prostor i za nastavka filma…

ocjena filma [1-10]: 5

sale // 27/10/2001

PS: Charlton Heston koji je glumio glavnu ulogu u prvoj verziji filma, pojavljuje se u jednoj manjoj ulozi i u ovom filmu, kao otac generala Thadea (Tim Roth).