Tim Burton je zaredao nekoliko promašaja u ovom dijelu svoje karijere, postajući gotovo karikatura svojeg prethodnog sebe, nudeći šarenilo i prazninu u zamjenu za velike hrpe novaca. Novac vjerojatno nije nikakva nit vodilja i teško je zamisliti da već odavno nije ovisan o plaćanju hipoteke ili kredita - ono što je vjerojatnije i lošije za njega je činjenica da nema više kreativnog podstreka za stvaranjem nečega kvalitetnog i zanimljivog. Njegovo najnovije ostvarenje je obrada njegovog 25 godina starog uratka, što je porazna činjenica za koliko toliko kreativnog redatelja u sve dosadnijem recikliranju i franšiziranju koje izjeda Hollywood. Povratak stop-motion animaciji je uvijek pohvalan, bez obzira o kojem redatelju se radilo, ali svaki pozitivni aspekt ovoga filma počinje i završava kod tog tehničkog uspjeha. Priča odzvanja nekim prošlim vremenima, dok nas crno bijela slika oboružana s 3D prikazom, uvodi u jednostavan život Victora Frankensteina. Ako ime zvuči poznato, ono zaista i je kopija od prije poznatog literarnog djela, što cijelu priču čini dodatno 'poznatom'. Obrađivanje skoro tri desetljeća starog filma od strane istog redatelja, čija je radnja kopija Frankensteina, a uz dodatni bonus prinošenja dužnih žrtvi redatelja Burtona na oltar starih žanrovskih horora je sasvim dovoljan pokazatelj u kakvom se kreativnom škripcu Burton već dugo nalazi. Ništa se u cijelom filmu ne ističe sa bilo kakvim oblikom žara ili originalnosti, jedini zaista zanimljivi segment filma dolazi na samome početku, kada Victor prikazuje svoj amaterski filmski uradak svojim roditeljima. Prijateljstvo između dječaka Victora i njegovog psa Sparkya je tematski izrazito potrošena ideja, ali zbog šarmantno animiranog psa stvar djeluje na nivou iznad jeftinog podilaženja tematski ispranim motivima. Zbog relativno normalne narativne cjelovitosti i unatoč žestokom 'skidanju' svega i svačega, ovaj film je dobro prošao kod kritike, a nešto lošije kod publike. Spajanje Disneya i Tima Burtona očito nije jedno od boljih partnerstva u svijetu filma, ali priča i dalje ide svojim putem dok se novac slijeva na račun firme. Glasovne uloge su dobro podijeljene, ali jedan od većih problema koje sam ja imao prilikom gledanja filma - izuzev onih koje sam već spomenuo - je apsolutno rasistička stereotipizacija jednog japanskog lika. I dok se Toshiaki, izrazito ambiciozni i predani znanstvenik u nastajanju pretvara u antagonista, služeći kao opreka mirnom i povučenom Victoru, čiji su znanstveni dosezi (u okviru osnovnoškolskog pripremanja za znanstveni sajam) uspješniji i bolji, jer je on motiviran ljubavlju i čistim namjerama, lako je pomesti njegov rasistički prikaz pod okrilje činjenice da se film zbiva u nekakvim 40-im ili 50-im godinama prošloga stoljeća. No s druge strane, kao i u većini Burtonovih filmova, zapravo se radi o mješavini suvremenog i prošlog - jedan od znakova koji upućuju na to je i trenutak kada profesor znanosti konstatira da Pluton više nije planet. Osim rasističkih tonova, film je posebno neosjetljiv u prikazu ženskih likova. Nijedna od curica nema nikakvih predispozicija da se bavi znanošću - jedina koja nešto postiže po tome aspektu ima neke sasvim druge motive. Majka od Victora je kućanica koja ne ispušta iz ruke ljubavne romane, a apsolutni pasivizam svih ženskih likova se proteže kroz cijeli film. Kao jedan od najvećih mainstream 'otpadnika' Tim Burton dugi niz godina niže likove izvan okvira poželjnog i 'normalnog'. Činjenica da se i unutar tih izdvojenih cjelina, druge rase i žene moraju spustiti na najniže stereotipne likove bez ikakvih olakšavajućih okolnosti u korist redatelja, služi kao jedan od najvećih pokazatelja koliko je redatelj skrenuo s tračnica koje vode u svjetlu budućnost. Ove velike i nepremostive činjenice, koje dodatno snižavaju kreativni vakuum ovoga djela, će sasvim sigurno preletjeti iznad glava klinaca, a i velikog dijela odraslih gledatelja. To nikako ne rješava odgovornosti Burtona i ostatka ekipe koja je radila na ovome uratku pod zastavom Disneya. Film za sobom vuče veliku vreću uvredljivih i mizoginih dijelova čija je težina gotovo nepodnošljiva. Sav taj teret je posebno težak kada se gleda kroz prizmu činjenice da se radi o filmu koji je već snimljen prije 25 godina (u kratkoj formi) i kojeg je režirao isti čovjek. Nekada prozivan jednim od rijetkih kreativaca Hollywooda.

ocjena filma [1-10]: 5

robert tabula // 11/02/2013