Temeljen na istinitoj priči o serijskom ubojici koji je sebe nazivao Zodijak i koji je sijao strah i trepet po San Franciscu i njegovoj okolici krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ubojica koji je bio poznat i po tome da se dopisivao s policijom i medijskim kućama, a čijih se žrtava broj ne zna ni do danas (postoje različite teorije od te da ih je bilo samo par, a da je ostale sebi pripisivao radi medijske pozornosti), nikad nije bio otkriven, a na rasvjetljavanju slučaja je dugi niz godina radilo mnogo policajaca, novinara i detektiva amatera. Zodijak je bio tako slavna ličnost da je primjerice poslužio kao inspiracija za poludjelog negativca imena Škorpijon u prvom dijelu "Dirty Harry-a" (što je genijalno prikazano i u ovom filmu) koji je proslavio Clinta Eastwooda. Priča se ne usredotočuje na samog ubojicu (gledatelj zna koliko i glavni likovi), već na četiri osobe kojima je (opsesivna) potraga za njim promjenila život: to su dvojica detektiva (Mark Ruffalo i Anthony Edwards), novinar SF Chronicala (Robert Downey Jr.) te karikaturist istoga časopisa (Jake Gyllenhaal). Upravo je posljednji, povučeni i plahi boy scout (odlična fora na taj račun!) napisao dva bestsellera na tu temu koje je David Fincher uzeo kao temelj za film.

Obzirom na ime redatelja ("Se7en", "Fight Club", "The Game"), za očekivati je bilo da će prizori napetosti biti odrađeni majstorski, a da će atmosfera jeze biti prikazana još bolje, no, ono što me ugodno iznenadilo i ako mi dopustite da kažem, dokazalo kako je Fincher (postao) sjajan redatelj su prije svega likovi od krvi i mesa, do sada u njegovim filmovima zasigurno najopipljiviji. Osim toga, pokazujući duži period (od kraja šezdesetih pa skoro na ovamo) kronološke radnje, Fincher ujedno i sjajno prikazuje jednu epohu, slično kako je to primjerice napravio P.T. Anderson u "Boogie nights" ("Kralj pornića".). Uz to, Fincher i sjajno, i to mi je možda najbolji dio filma, prikazuje osjećaj koji opsjednutost može donijeti čovjeku. U želji da riješe slučaj, likovi završavaju ili kao radoholičari, ili kao alkoholičari ili kao, da kažem to tako, opsjednuti ljudi koji imaju onu neku iskru u očima i koji više ne funkcioniraju u svakodnevnom životu. To nije krimić u onom klasičnom smislu što podrazumijeva i određenu dozu akcije i jurnjave, već više drama smještena u trilersku atmosferu - većina radnje se dešava u uredima i kafićima, a ne u jurnjavi automobilima ili pucnjavi. Sam Fincer je za film rekao da više sliči na "All the President's Men" ("Svi predsjednikovi ljudi") Alana J. Pakule, nego na "Se7en" i u tome je bio apsolutno u pravu.

Odličnih glumačkih ostvarenja, izvrsne režije te, napeto ispričane priče gdje se napetost ne gradi na fizičkoj akciji već onoj mentalnoj, već me neko vrijeme nije niti jedan film toliko potegnuo unutra i držao cijelo svoje trajanje unutra (preko 150 minuta), bez predaha u kojem bi pomislio kako gubi tempo. Zapravo, istinito rečeno, toliko sam uživao da unatoč dugom trajanju (sva sreća kino u kojem sam bio ima avionski udobne stolice) sam zadnjih pola sata, opsjednut poput likova u filmu, samo ponavljao "nemoj još završiti, nemoj još završiti". Sa genijalnom promo lajnom koja opisuje bit filma "There's more than one way to lose your life to a killer.", zanimljivo mi je zapravo da film reklamiraju kao "From the director of 'Se7en' and 'Panic room'" izostavljajući pritom puno bolji i kultniji film od ovoga drugoga, po kojem je Fincher zapravo i puno poznatiji - pogađate, radi se o odličnom "Fight clubu". Zasigurno jedan od vrhunaca ovogodišnje američke produkcije, i kandidat za osobnih Top10 2007, sjajno upadajući u skupinu netipičnih krimića koje sam gledao u zadnje vrijeme, kao što su recimo francuski "36 quai des orfevres" ("Stazom smrti") ili korejski "Salinui chueok" ("Memories of Murder - Sjećanje na umorstvo").

ocjena filma [1-10]: 10

sale // 13/06/2007

PS: Ne dajem često desetke, ali kako nemamo 9.5, neću biti cicija i više nego zadovoljan odgledanim bit ću otvorene ruke. Davide, samo mi tako nastavi, ljubi te majka talentiranoga!