Prema popularnoj knjizi Stiega Larssona, prvom dijelu internacionalno popularne trilogije Millenium, snimljen je američki film, i to samo dvije godine nakon švedskog originala. Obzirom da je u hrvatskim kinima švedski film prošao gotovo neprimjećeno, ova verzija bi mogla doprijeti do šire publike koja vjerojatno nije bila toliko upoznata sa knjigom kada je stigao originalni film, a da ne spominjemo da je oglašavanje o samome filmu bilo nepostojeće. Što u biti i nije toliko važno za gledanje ovoga ostvarenja. Nisam pogledao švedski original, ali ne vjerujem da sam zbog toga ostao zakinut jer se američke verzije prihvatio David Fincher koji na području tmurnih i teških trilera cvjeta kao redatelj. Kao i kod svih drugih krimi trilera, ono što najviše drži vodu i što uostalom i vodi sve slične priče je glavni lik/likovi koji istražuju ubojstva ili zadane misterije. Što je kod ove knjige i filma odlično odrađeno. Radi se o intrigantnom partnerstvu između dvoje ljudi koji nemaju nikakve veze sa policijom ili bilo kakvim inačicama sličnih tjeratelja pravde.
Kada osramoćeni novinar Mikael Blomkvist (Craig) izgubi svu svoju ušteđevinu i novinarski integritet zbog objavljivanja priče o tajkunu sa sumnjivim zaleđem, povlači se iz novinarstva. U isto vrijeme ga istražuje stari industrijalac Henrik Vanger (Plummer) koji ga odlučuje angažirati za posljednji pokušaj da razriješi obiteljsku tajnu staru 40 godina. Tada je nestala njegova nećakinja Harriet, djevojka koju je obožavao i koja se u obitelji punoj izopačenih i blaziranih likova isticala sa pameću i dobrotom. Vanger je uvjeren da ju je ubio netko iz obitelji koju ocrtava sa najgorim mogućim epitetima, nesvjestan do koje razine izopačenosti su stigli neki od njih. Paralelno sa Mikaelovim istragom pratimo i Lisbeth Salander (Mara) koja se kao književni i filmski lik ističe u svakom pogledu. Njezina pojava se lako mogla pretvoriti u jednodimenzionalni alat, ali zapravo uspijeva kao najživotniji i najrealiziraniji lik. Iznimne hackerske sposobnosti joj omogućuju posao u istražiteljskoj firmi za koju obavlja posao kada njoj to odgovara i kada ju zaintigrira subjekt. Puna piercinga, malo zanimljivije frizure i odjeće, gledana kroz prizmu drugih likova daleko je najpodcijenjenija osoba u cijeloj priči, bez obzira što se radi o najpametnijoj osobi u gotovo bilo kojem društvu. Veliko klupko kompleksa i rana iz djetinjstva otuđuju ju od dubljeg ljudskog kontakta, a svoj oprez i asocijalnost nosi poput određenog štita i osiguranja od dodatnih problema. Iz nekog razloga Lisbeth nadilazi sklop svojih čudnih spojeva te uspijeva i funkcionira kao jedan od pamtljivijih književnih/filmskih likova u recentijoj prošlosti.
Njezina putanja do otoka na kojem Mikael istražuje Hariettinu sudbinu ima puno teže posljedice za njezino fizičko i psihičko zdravlje. Zbog teške bolesti svojeg skrbnika vraća se u birokratski žrvanj švedskog socijalnog aparata u kojem ju bolesni socijalni radnik brutalno siluje. Lisbeth ne ostaje dužna i izvršava svoju osvetu sa posebnom silinom i uvjerljivošću koja slama izrazito odurnog i ljigavog nasilnika. Mikael je s druge strane zapravo puno zatvorenije osoba od Lisbeth. Od interakcije sa vlastitom kćerkom, preko interakcije sa ljubavnicom, sve što bi trebalo pokazivati o kakvoj osobi se zapravo radi ostaje zaključano iza njegove stvarne strasti, istraživačkog posla. Craig je dovoljno ranjiv da bi ga učinio stvarnim, ali malo toga se otkriva kod njegovog lika. Kada se konačno spoje Mikael i Lisbeth, istraga o Harriet postaje sve zanimljivija i konkretnija. Novi tragovi, koliko god bili beznačajni i naizgled neupotrebljivi, postaju pokretači radnje. Lisbeth i Mikael uspješno rade kao tim, ne postavljajući se u bilo kakav oblik sukoba koji je prečesto spona koja povezuje naizgled nepovezive likove. Indicije o potencijalnom serijskom ubojici, mračnim obiteljskim tajnama, i izopačenom vrhu švedske elite nude pogled u društvo koje se može preslikati u svaki djelić ovoga svijeta. Ono što je ponekad iritantno i prenaglašeno u Larssonovom romanu je sveopća prisutnost sadizma i pokvarenosti. Izuzev rijetkih iznimki, muškarci doista mrze žene u Švedskoj. S druge strane upravo ta koncetracija zla i kriminala ističe probleme koji se skrivaju i iza najispoliranije površine. I u društvu koje se inače ističe kao primjer idile i gotovo savršene ustrojenosti.
Fincher je na svojem terenu u Larssonovom svijetu, a radnja, unatoč propustima književnog predloška (Blomkvist je nedorečen i gotovo u potpunosti pasivan u odnosima sa ljudima s kojima dijeli svoju intimu, određeni podzapleti nisu pretjerano uvjerljivi i potrebni, itd.) uspijeva osvježiti krim/triler žanr baš zato što se radi o rukopisu koji ne sadrži uvriježene leit motive i klišeje. Fincherov (uspješno obavljeni) posao je važniji upravo zbog toga što se on nalazi na poznatom području, a film nije u ni u kojem slučaju dosadno napravljena priča sa lakim i jednostavnim rješenjima. Vizualno impresivno djelo, tehnički gotovo savršeno, uz pratnju odličnog soundtracka i nekih nepotrebnih dijelova koji na momente usporuju radnju, nudi izvrsne segmente ispunjene napetošću koja nikada ne pada na neplodno tlo (iako sam pročitao knjigu). Fincher uspijeva nadograditi priču kroz vizualne bravure, interakcije među likovima, te izglađivanja nekih neravnina samoga romana. Narativno jasno i uzbudljivo djelo ima svojih nesavršenosti, ali to savršeno pristaje tematici priče.
Neke nezgrapnosti, poput posljednjih 15-ak minuta, djeluju antiklimaktično, a dok se u knjizi takve tranzicije lakše podnose, ovdje ipak odnose dio oštrine. Pravi užitak u cijelom ostvarenju pruža Rooney Mara koja je Lisbeth Salander pretočila u divno sročeni filmski lik koji bruji sa potencijalom. U njezinom slučaju, filmska ekranizacija i druga dva romana iz trilogije bi bila puni pogodak i vjerojatno bi ju učvrstila u kanone najzanimljivijih filmskih likova. Nakon tri knjige i tri švedska filma, američka verzija ne djeluje nepotrebno niti izvan elementa. U ovome slučaju holivudska reciklaža nije podbacila niti bi se uopće to trebalo tako nazivati. Filmske ekranizacije knjiga gotovo nikada ne ostaju na samo jednoj verziji, što samo potvrđuje (i u ovome slučaju nagrađuje) zanimljivost književnog predloška.

ocjena filma [1-10]: 8

robert tabula // 03/01/2012