Iako BLONDE REDHEAD nisu novi ni mlad bend (djeluju od 1993. i iza sebe imaju 6 albuma), kako objasniti njihov prelazak s etikete Touch & Go na 4AD nego novim početkom. No, povijest ovog benda je više nego zanimljiva. Naime, dvoje japanskih studenata u Njujorku našli su se s dvoje blizanaca talijansko-kanadskog porijekla u jednom od brojnih talijanskih restorana i odlučili zasvirati i zapjevati. Uzeli su ime po jednoj od pjesama benda DNA, kao uzore naveli su Sonic Youth i počeli stvarati kaotičnu noise glazbu. Kako je vrijeme proticalo, i oni sve više znali svirati pridružene im instrumente, tako se počela iz njihovih pjesama nazirati i melodija. Tako je, iako snimljen na Touch & Go, prošli album Melody of Certain Damaged Lemons već pokazivao naznake promjena prema mirnijem zvuku. Dodali su akustične gitare, klavijature, perkusije i napravili prilično mirnu ploču, unatoč producentskoj palici Guya Picciottoa (Fugazzi). Izgleda da je ta promjena i njima bila čudna, pa su odmarali 4 godine, u međuvremenu se prebacili na 4AD, dom atmosferične i mirnije glazbe, te nedavno izdali svoj najbolji album dosad. Na prijašnji zvuk dodani gudački elementi stvaraju ugođaj zaboravljenih THIS MORTAL COIL. I dok pjesme u kojima pjeva Amadeo previše sliče na MERCURY REV, pjesme u kojima je glavni vokal simpatična japanka Kazu imaju onaj čudno simpatičan prizvuk japanskog akcenta, koji u pjesme dodaje i sexualnu draž. Ovaj album svakako treba slušati, pa makar samo pjesme s ženskim vokalom i hvala im što su prešli na 4AD.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 20/04/2004