Kada su se Galaxie 500 rasturili u proljeće 1991., njihov producent Mark Kramer ih je pokušavao tijekom godina sakupiti da naprave još jedan, četvrti album, ali nije išlo. Dean Wareham je osnovao bend Luna s kojim je do 2004. napravio 7 albuma, ponovno su se pokrenuli 2015. i objavili povratnički "A Sentimental Education" (2017.) s obradama The Cure, Velveta, Dylana, Yes, Fleetwood Mac, Bowiea, Mercury Rev…, a imao je i projekt s vlastitom suprugom Dean & Brita koji je nakon dva albuma pao u zaborav, no duet i dalje postoji. Sam spomen Galaxie 500 vraća brojne lijepe i sjetne uspomene vremena kad još nije bilo dream/ brit-popa i patetičnih sapunjarki, a o americani i countryju ama baš nitko nije razmišljao u sklopu alternativnog rocka jer je, odvajkada bio, iskreno govoreći mjuza i stil za obične John Wayne frajere i pripadajuće seljačine. Pa ipak, kod Galaxie 500, a i Warehamovih radova se osjećao lagani element alternativnog countryja koji se mic po mic povlačio kao neprikosnoveni utjecaj na primjerice Lambchop, Ryan Adamsa, 16 Horsepower, The Jayhawks, a najuspješnije kod nekolicine velikih hitova Norah Jones što je malo tko primijetio.



Kako god, Wareham se nakon površno popraćenih i sporadično zamijećenih solo albuma na ovome četvrtom službenom vraća u veliku, čak i iznenađujuću formu i to ponovno s Mark Kramerom. Priča kaže da su ovaj album snimali svega 6 dana u Los Angelesu s ekipom glazbenika zaduženim za bubnjeve, bas, klavir, synth, violončelo…, ali svakako od Warehama nikada ne treba očekivati frcanje energije. Prije svega, njegov vokal je i dalje ostao u nižim i suptilnijim registrima, ali zna povisiti oktavu i u tenor s obaveznim melankoličnim pristupom i fabulom u kojoj se fokusira na protok vremena podsjećajući se, kako kaže, svega čega se uopće i možemo sjetiti jer su od Galaxie 500 prošle čak 3 i pol decenije. Kroz album od 10 komada se nižu priče o vremenu srednje škole, raznih dijaloga s frendovima kada se razmišljalo o glazbi koja je samo za privatne seanse bez publike i općenito se rasprostirala mašta o Thomas Mannu, Dylanu, Dusty Springfield, Lawrencea od Arabije, zvijezdama padalicama kada se plesalo uz New Order u plavom i crnom imageu slušajući Pati Smith očekivajući aleluju u tajnim snovima budnih psihodeličnih noći od kojih nitko nije strepio, niti u političkom ili u batinama zastrašenom kontekstu.

Odnosno, ovo je Warehamova litanija života s kojom upozorava da je život pun komplikacija, pomoć rijetko dolazi, a užitci koji se očekuju su svuda oko nas samo ih treba primijetiti i po mogućnosti, iskoristiti. Uvodna tema "You were the ones I had to betray" je skoro najjača u laganom plesnjaku s prispodobama na Bacharach i Gainsbourg fuziju oldschool rocka 60-ih, a kako se fabula razvija, Wareham pokazuje veliku ljubav prema svojoj suprugi ("Dear Betty baby"), melankolično šeta središnjicom albuma ("Mystery guest", "New world Julie" s nježnim Lou Reed/ The velvet Underground pristupom), ali ga onda lirski ožeže u "We're not finished yet" pričom o omiljenom Gibsonu ES-335 iz 1968., naravno gitari koju su svirali neki njegovi, pokojni idoli. "Burgeous manqué", također lagana u posve opuštajućem maniru ošamućeno zbori o 2024. godini kada je po njegovim saznanjima umrlo oko 40.000 djece, vjerojatno insinuirajući na Palestinu ubodevši ogroman politički kontekst da sve liberalne države nisu ama baš ništa napravile u aspektu problema Gaze. Kroz pjesmu i stihove se osjeća paranoja suvremenog vampirstva onog prokletog nacističkog stava nek' umre Arap i Židov, Slaven i Cigan, oni nisu arijevci, oni su niska klasa. "Yesterday's hero" je još jedna socijalno intrigantna stvar 'naši marševi ne vode nikuda/ svi vaši vođe nemaju kosu', ali nije Dylan kome barem ja više ne mogu vjerovati od onog koncerta u Varaždinu kad je zabranio štošta jer je po prvi puta došao u državu gdje su Ustaše tamanile Židove. Bilo mu je bitno da uzme lovu, odmrmljao svirajući synth i nikome na stadionu nije rekao niti 'hvala'. Još najintersantnije je obrada stare Nico "Reich der träume", dakako na njemačkom gdje je stara darkerica tražila baš dream-pop još u vrijeme new-wavea kada se takoreći opraštala od karijere i nikako se nije mogla naći s punkerima, bijesom i novim romantizmom.

Sveskupa, Dean je potvrdio svoju izvrsnost koja se od njega očekuje. Imao je odličnu odskočnu dasku, nikad nije bio ljubitelj plesnih tempova, uljulkavao se u trome, teške i spore tempove sa svojom akustarom i električnom gitarom, te nježnim, snenim, napušenim vokalom na razini neo-hippy frekvencija, a opet, nikad se nije izjasnio u kojim točno vodama plovi što za Galaxie 500 uopće nije bilo bitno jer su se taman uključili u najznačajniji dio povijesti alternativnog rocka. Ostao je isti i nakon 40 godina karijere. Intimistički uvjeren.

Naslovi: 1.You were the ones I had to betray, 2.Dear Betty baby, 3.Mystery guest, 4.New world Julie, 5.We're not finished yet, 6.Burgeous manqué, 7.Yesterday's hero, 8.That's the price of loving me, 9.Reich der träume, 10.The cloud is coming

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 19/04/2025