Ne, Dean Wareham i mala ekipa Galaksije 500 se nije vratila iz kozmosa mada je već nekoliko puta to pokušavano. Podsjetiti ću, bili su hrabra ekipa odvažnih pijuna iz Bostona kasnih 80-ih samo s jednom misijom: ostaviti trag u rock orbiti i izgorjeti bez štetnih nuklearnih ostataka. Ustvari, ime je bila punk zafrkancija na slupani automobil Ford Galaxie 500, da budem jasan. Činilo se da im je to i pošlo za rukom sve dok se vrlo brzo nakon njihovog raspada nije pojavio brit i dream-pop koji je u početku bio inficiran psihodelijom, eksperimentima, akustikom i još nekim vitalnim segmentima ostavštine rocka u ovom slučaju nebitne, no poveznice s The Jesus And Mary Chain, My Bloody Valentine, Lush, Pale Saints, shoegaze scenom, a i Galaxy 500 koji su u tome naveliko odskakali itekako su odjeknuli u svjetski popularnom žanru. Bend je hipnotizirao svojim legato prangijanjima takoreći do beskonačnosti premda su imali prilično kratke pjesme. Warehama su pretjerano stimulirali da mijenja aranžmane, da ubacuje solo dionice i melodije, no sustavno je to odbijao držeći se shema The Velvet Underground i Jonathan Richmana (ex-Modern Lovers), ajde Yo La Tengo i Spaceman 3, pri tome ne koristeći pretjeranu pomoć distorzije i gitarskih efekata, ali je na posljednjem, potcijenjenom albumu "This Is Our Music" (1990, UK indie breakers no. 18) ipak podlegao pritisku izdavača Rough Trade. Bila je to kratka avantura benda koji je trajao samo nepune 4 godine, dovoljno u skladu s kreacijom; kad su osjetili da više nemaju istu inspiraciju, te su im se aspekti počeli razmimoilaziti, usred MTV emisije "120 Minutes" o alternativnoj sceni su se raspali u proljeće 1991. kada je svijet tek trebao saznati za njih. Na ove čak 84 minute sabrani su mahom službeno neobjavljeni snimci iz Noise New York studija gdje su još kao demo bend bilježili svoje prve radove. Istina, pravi fanovi će među 24 pjesme prepoznati "Oblivious", "Crazy" i "King of Spain" s prvog albuma "Today" (1988, UK indie breakers no. 16) za kojeg je Thurston Moore izjavio da je psihodeličan slowcore, zatim, uh, uvjetno rečeno nikad dosegnuti hit "Blue thunder", te obradu "Ceremony" New Order s drugog albuma "On Fire" (1989, UK indie no. 7), a naposlijetku i jedinu s posljednjeg, spomenutog albuma, singl uvodnik, labuđi pjev "Fourth of July", ali u posve sirovim, takoreći nježnim varijantama bez ikakve produkcijske šminke. Ostatak materijala su posve nepoznate pjesme, ovaj puta prvi put objavljene s rudimentarnim akordima i Warehamovim, usamljeno patetičnim vokalima, te kontramelodičnim bas linijama Naomi Young. I naravno, nikad izraženom bubnjarskom pratnjom Damona Krukowskog.





Nadam se da znate onu, 100% potvrđenu povijesnu činjenicu da se prvi album The Velvet Underground 1967. prodao samo u 150 komada, a da su svi kupci potom napravili vlastiti bend ili kad su Suicide nakon puno muka došli 1977. do debi albuma, svi kupci su krenuli raditi electro-punk i synth-pop, tako je i ova ekipa učinila jako veliki utjecaj iz vlastitog podzemlja u smislu promišljene erupcije melodije i emocija ponudivši sjajnu nišu za alternativnu perspektivu današnjice mada, sjećam se jako dobro kada sam kupio njihovu zadnju ploču, gomila mojih prijatelja što su se predstavljali nekim alternativcima, nije ih mogla svariti jer su bili spori, a Warehamov glas izgubljen u napušenoj ganji, ono mantranje i heroinsko 'kljucanje' glavom 'osjećam se najbolje, svi ste za qrc, ništa ne razumijete' nikome nije bila ugodna. Ljudi su očekivali The House Of Love, R.E.M., The Smiths, Inxs, Midnight Oil, ali Wareham ama baš ništa od tog nije davao. Čak niti energiju. Usmjeravao je na pravilno prikriveni reverb što se ovdje doduše i ne osjeti u vrlo oskudnim, ali jako lijepo dokumentiranim segmentima. Čitava kolekcija nudi prvi pravi studijski rad davno zaboravljenog, ali jako utjecajnog 'nevažnog' benda druge-treće ameičke lige na začelju koje je pred ispadanje u niži rang zbog pomanjkanja publike. A na račun velikog štovateljstva kojeg su stekli u zadnje 3 decenije se ponovno vraća barem u ovom sirovom obliku koji pokazuje koliko su važan, bitan i utjecajan band na današnju indie scenu.

Naslovi: 1.Shout you down, 2.See through glasses, 3.On the floor (noise NY version), 4.Can't believe it's me, 5.Oblivious, 6.King of Spain, 7.Jerome, 8.Song in 3, 9.Crazy, 10.I wanna live, 11.I will walk, 12.Cold night, 13.Ceremony, 14.Never get to heaven, 15.Maracas song, 16.Victory garden, 17.Blue thunder (w/sax), 18.Cheese and onions, 19.Fourth of July (video mix), 20.Cactus, 21.Moonshot, 22.Them, 23.Final day, 24.Here she comes now

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/09/2024