Nakon sjajnih Znous, evo još jednog benda s relativno male scene Tunisa koja po podacima Encyclopaedia Metallum ima nekih 40-ak metal izvođača. Caged Bastard je oneman bend Muhammad Ouna iz Bizerte ili Bizerta (oko 150.000 stanovnika), najsjevernijeg afričkog grada na obali mediterana, 65 km sjeverno od glavnog grada Tunisa. Muhammad je ranije imao duet grindcore bend Gore Bath koji je bio u angažiranim socio-političkim vodama, a tada mu je pseudonim bio Shargoroth. Bend se održao gotovo deset godina (2009-2018), ali je samo objavio jedan studijski i jedan živi album. Ustvari, Caged Bastard je u određenu ruku nasljednik vrlo sličnog performansa samo za razliku, grindcore je pretvoren u prilično hipnotičnu kombinaciju sludge, black i drone metala s vrlo zanimljivim eksperimentima od primjerice uvodnog instrumentala"Light on the undeciphered transmission" prožetog isključivo gitarističkom igrom između post-rocka i metala bez ikakvih bubnjeva u eteričnom srazu brojnih ambijentalnih disonantnih zvukova i tremola s minimalističkom dramatikom od čak skoro 11 minuta. Nimalo kraća, pjevana "Perished prosperity" u vrlo mutnom izdanju koje, moram priznati da mi se sviđa jer odudara od klasicizma naoko djeluje kao post-black balada o seciranju kompleksnosti ljudske prirode u kurentnoj suvremenoj fazi barbarskog korištenja programiranih umova; Muhammad prvi dio recitira na engleskom (svi su stihovi na engleskom), a moja preporuka jest da bi bilo bolje da se koristi francuskkim budući da je Bizerta zadnji grad u Tunisu koji je ostao pod Francuskim patronatom nakon proglašenja nezavisnosti. Ili, pak, da koristi vlastiti materinji jezik, no nimalo ne smeta čuti ovako egzotičan akcent engleskog u priči koja potiče na razmišljanje o konkvistadoru i originalnom identitetu koji se pokušava uništiti. Pa premda ovdje nije naveden tuniški nacionalizam, on pršti iz ove pjesme djelomično nabijen i blastbeatovima, te tromim blues tempom guste gitarske psihodelije a završnicom i 'približava se osvetnička pobuna koja drži mističnu moć.'

U drugom singlu "Rebel, our seeress queen" gostuju dva vokala, polusnena, špautava dream-pop Mariam Benjemaa i Zayneb Mhemed kroz tromi obredni sludge tempo nadomak no-wave Swans i tu se već točno osjeća nacionalna poetika otpora saharskog naroda s devama ka invaziji okupatora: autor naglašava jaki identitet, pravdu i toleranciju, odbijanje bilo kakvih nametanja ignorantskih ideologija, zabluda, diskriminacija, a na koncu, glavni junak leži poražen pored bunara. Uf, teško za svariti, ali istinito... Solidan drajving u post-black "Drunk on a monstrous deity" s obiljem psihodelije varira od religioznih do buntovnih razmišljanja stavljajući mnoštvo premisa na vagu, mada se ovdje u niti jednom kontekstu ne razglaba između islama i kršćanstva, nego između pravde i bezakonja, itekako se osjeća antagonizam ka prokletim osvajačima, to jest na umjetički način ispričane istine o tiraniji Francuza i zakonodavaca što se još ponajbolje osjeti u "An everlasting rite", još jednom temom od 10 minuta u konstantnom plesnom tempu upravo tuniško-sjeveroafičkog folka, to jest, ovo je world-music metal s black elementima, a laid-back solo trube čini ono što primjerice imaju engleski A Certain Ratio kad trubu zapuše Martin Morscrop, onako u dubokom psihodeliku, a ova tema ima neobičnu završnicu, gotovo u black-industrial maniru koji je vrlo rijedak s porukom 'Imati blažen zagrobni život/ Nadmašiti intelekt/ Zajamčiti iskonsko stanje duše/ Nečije potrebe da postignu jedno/ Ja jedini gledam skriveno, ja jedini živim pročišćene duše/ Budi žrtva za pročišćavanje sebe - to će biti istina/ I dobit ćete sreću na svom putu iz jedne barbarske priče ispunjene stvarnom sigurnošću - Jesam li podlo zakopan pod ovom utjehom'. Eh, da utjeha je ovdje česta počevši od naslova albuma 'utjeha u nedostatku vrline' preko kompletnih tekstova koji se nižu u prilično dugačkim, eteričnim, prljavo produciranim pjesmama kojima je jedan od zadataka da upute na rješavanje negativnosti i kaosa. Zadnjih nekoliko pjesama su nešto kraće: "Into debris" je solidan plesni black s pomahnitalim madchester-pop tempom The Stone Roses i Happy Mondays uz obilati gitarski wah-wah, taman ko' punkerski, a nikad ostvareni Primal Scream, bolje rečeno, ovdje se Mohammed uhvatio one stare šprance Black Judda (Nachtmystium) i ovo zaista odlično sjeda kao 'pop', čak i moderni black techno metal, "The apologue" je vjerojatno jedna od najartističkijih funk-metal pjesama svih vremena uronjena kroz atonalne frekvencije i opako izvtoperen vokal, onako kako je to možda nekad poželio napraviti Tom Waits, ali nije nikada, njemu na dušu. Naslovna tema "Solace in virtue's absence" je ultimativna himna s repetativnim programiranim ritmom, tipičnim za Tunis i sjevernu Afriku, ustvari, elektronski je, ali odlično funkcionira u srazu s gitarskim distorzijama i lirikom veličanja, e, sad koga točno, uvjerite se sami - da li Alaha ili zlonamjernog utopista koji racionalizira lažnog vođu oprgavavajući patnju praznog, šupljeg i slabog gledajući nebo posezanjem za bezdanom utjehom. Zadnja pjesma "The fate" je kratki black, energičan i dobrodošao epilog 'zašto je takva narav/ bezobličnog bića u svemiru kaosa i reda, zabluda i slijepih egocentrika, izdaja vjernika/ slučajnost vlada, akcije dolaze, ja sam samo znanje u nejasnom beskraju'.

Na koncu, nešto moram reći, ali nisam siguran osim da je ovaj album fantastičan u svim aspektima, nešto blisko našem hrvatskom Petrale kojeg ionako malo tko prati, a to su bendovi i oneman black autori budućnosti.

Naslovi: 1.Light on the undeciphered transmission, 2.Perished prosperity, 3.Rebel, our seeress queen, 4.Drunk on a monstrous deity, 5.An everlasting rite, 6.Into debris, 7.The apologue, 8.Solace in virtue's absence, 9.The fate

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/08/2024