15 godina diskografske karijere, tri velika hita, četiri turbulentne promjene postave i pet albuma postavilo je Richard Patricka na čelo gubitnika iz drugog reda američkog indie-rocka. Mogu li 'nevolje s anđelima' barem doseći status "Title Of Records"?

Američki band Filter iz Clevelanda široj publici je uglavnom znan po nekolicini učešća na kompilacijskim soundtrackovima za filmove "X-Files", "The Crow", "Spawn", "Tomb Raider: The Cradle of Life", "Underworld", "The Stepfather", "2012"..., te velikom hitu, baladi "Take a picture" (USA no.12, UK no.25) i dva daleko konkretnija - "Where do we go from here?" (USA no.95, UK no.80) i kontraverznom "Hey man, nice shot" (USA no.76) koji se uspio dočepati svjetske popularnosti nakon što je ponovno objavljen 2008. kao potpora antiratnoj kampanji protiv operacija američke vojske u Iraku i srednjoj Aziji. Manje je znano da je ista bila inspirirana samoubojstvom Kurt Cobaina (originalno je objavljena 1995. na debiju "Short Bus"), a eksplicitno govori o javnom samoubojstvu Budd Dwyera.

Band postoji još od 1993. kada se bezuspješno pokušavao utrpati u drugi val grunge generacije godinama zauzimajući pozicije gubitnika kojima je veliki svjetski uspjeh redovito izmicao iz ruku. Od tada do danas postava se mijenjala nekoliko puta, a neki od članova su nezadovoljni statusom i razočarani neuspjehom odlazili u daleko profitabilnije sredine, primjerice bubnjar Matt Walker koji je 1997. otišao u The Smashing Pumpkins, a potom i Brian Liesegang koji se Walkeru pridružio u Billy Corganovim slide-projektima. Gitarist Geno Leonardo i basist Frank Cavanaugh iz rane postave Filtera su 2002. sa Mark Chavezom iz neuspješnog banda Adema osnovali još bezuspješniji State Of Mind. Čak je i sam osnivač Filtera, Richard Patrick u dva navrata dizao ruke od banda kratkotrajno postavši članom Nine Inch Nails, a potom i osnovavši supergrupe The Damning Well i The Army Of Anyone sa Wes Borlandom iz Limp Bizkit i članovima Stone Temple Pilots koje su bile kratkog daha, te nakon samo tri sezone i relativno neuspješnih albuma razišle se sredinom 2007. No, Patrick je nakon šestogodišnje pauze odlučio ponovno okupiti Filter, ali kako nekadašnje jezgro sastava sa Walkerom, Liesegangom, Leonardom i Cavanaughom nije bilo zainteresirano za krpanje starih računa, u band je pozvao posve nove glazbenike objavivši 2008. povratnički album "Anthems For Damned" (USA no.60) sa gitaristom Mitchell Marlowom, basistom John Spikerom i bubnjarem Mika Fineom, muzičarima koji su uglavnom znani kao session instrumentalisti radeći sa Steve Earlom, Jonas Brothers, Brooks Wackermanom (ex-Bad Religion), Kyle Gass, Glassjaw, He Is Legend, Beckom... Trud mu se donekle isplatio zahvaljujući reizdanju spomenutog singla "Hey man, nice shot" koji je zaobilaznim putevima postao najvećim hitom Filtera, a sam album je sarkastično posvetio bivšim kolegama koji su odbili ponovni povratak u sastav premda je tematski okrenut ka komentiranju političke situacije. Kako su se tokom karijere mijenjale postave u turbulentnoj atmosferi željnoj uspjeha, tako se i zvuk banda pokušavao adaptirati s relevantnim trendovima. Od najranijih žestokih grunge dana i alternativnog rocka, band je početkom 21. stoljeća lebdio između natruha metala i emo struje, da bi se na koncu specificirao u fahu industriala s kojim zvuk vraća otprilike na one pozicije koje su bile referirane na debiju "Short Bus" (USA no.59) i na drugom albumu "Title Of Records" (1999., USA no.30, UK no.75) koji je unatoč nekolicini singlova s potencijalnim hit predznacima (osobito "Welcome to the fold", "The best things" i balade "Take a picture") jednostavno potopljen u gomili 'šlepajućih' surogata na odjeke kurentne američke i britanske struje. Praktički, band je neprekidno bio jedan korak iza vodećih tokova kaskajući za referencama grungea, industriala, metala i alternativnog rocka od Nirvane, Alice In Chains, Nine Inch Nails, RATM, Deftones i QOTSA do Radiohead i Placebo, tako da ih se dugo godina svrstavalo u drugu američku ligu - istok bez nekakvih većih šansi za kvalifikacijski proboj među elitu. Također jedan od bitnih razloga što ih se nikada nije smatralo ozbiljnim konkurentima vodećoj struji bile su njihove zvučne varijacije koje nikada nije bilo moguće specificirati i utrpati u jedan fah; albumi su im redovito sadržavali pjesme u različitim miš-maš stilovima. Čas su to bili grungerski fazoni, čas metal, pa industrial ritmička potka ili zalazak u indie-rock i emo-metal s obje noge i na koncu balade koje po ničemu nisu odavale dojam da je samo nekoliko trenutaka prije Patrick nihilistički bijesnio na cijeli svijet oko sebe. S ponovno novom ekipom u kojoj je jedini s prethodnog albuma ostao bubnjar Fineo (novopridošli su gitarist Rob Patterson iz Korn postave 2005-2007 i basist Phil Buckman, bivši suradnik Patty Cash, te ex-Go Betty Go i The Snow), Patrick se ovog puta isprobao u tvrđem heavy zvuku s obilatim industrial elementima. Iskreno govoreći, barem koliko sam primjetio, ovaj band na našim područjima i nema nekakvu veću bazu fanova, pa će tek rijetki primjetiti da se Patrick djelomično vratio u stari sistem sa naglašenim riffovima, opuštenim distorzijama i catchy melodijama uz pojačan ritam, a jedna od upečatljivijih novina jest daleko sofisticiranija elektronska potka s eksperimentalnim izletima, te melodijama syntha i klavijatura. Izuzimajući hit baladu "Take a picture" koja im se nes(p)retno valja kao trinaesto prase već desetak godina potežući se po radio programima promovirajući Filter kao jednodimenzionalni mainstream band, Patrick je na "The Trouble With Angels" u punom smislu riječi neutralizirao taj dojam 'čuda od jednog hita'. Uvijen u raskošnu industrial-metal/ indie-rock foliju, album prometuje crnim krivuljama i turobnim pričama o drogama, izgubljenim nadama i mračnim nihilističkim stavovima pri čemu se uvijek relevantno vraća na mogućnost poboljšanja tegobnih situacija. Crna romantika, kako bi se mogla otprilike najkraće opisati lirska karakteristika Patrickovog svjetonazora posebno dolazi do izražaja u skladbama "No love" i "Down with me" s žestokim indie-rock/ industrial akcentom, laganoj "No re-entry" (potencijalni hit) i finoj baladi "Fades like a photograph (dead angels)" koja je prvotno napisana za film "2012", te na svu sreću unatoč emotivnoj crti nije onako pekmezava kao nesretna "Take a picture". Preostali dio zvaničnog materijala kojeg čini još šest pjesama su uglavnom industrial-metal/ post-grunge/ indie-rock žestice koje križaju brojne utjecaje i primjese, prije svega Nine Inch Nails, Deftones i ranih Linkin Park s varijabilnim ritmovima ukrštenih paralelno sa živim bubnjevima i ritam mašinama, te velikom količinom elektronskih efekata i raznim tehničkim domišljatostima gdje ne manjka niti eksperimentalnih ekspresija. Prvi singl "The inevitable relapse" je najžešći broj na albumu koji ulazi u uho otprve, a zajedno sa pjesmama "Drug boy" i "Absentee father" donose dio duha Filterove najranije grunge faze, ovaj puta u vrišteće - melodičnoj industrial varijanti. Srednji temperament koji podjednako prenosi industrial i emo zahvaljujući slojevitim aranžmanima glasno/ tiho predočen je u skladbama "Catch a falling knife" i naslovnoj "The trouble with angels", dok je pretposljednja "Clouds" nešto kao savršeni desert intrigantno posloženoj pjesmarici. Što se tiče Patrickovog vokala, on varira od svojeg karakteristično režavog kakvog ima već petnaestak godina, do vrlo senzibilnog da na momente asocira na Bryan Adamsa koji se odlučio propjevati na čvrsti rockersko-metalni način. Patrick je također dokazao da još uvijek umije skladati pjesme pune melodija, dinamike i temperamenta, te da nije izgubio autorski korak u srazu sa mainstreamom i želje za stadionskim rockom.

Album gotovo nema nikakve slabe točke, a niti iole loše pjesme 'sumnjive' kvalitete koja se ne uklapa u koncept, tako da je unatoč svim onim personalnim izmjenama Filter napravio zasigurno najkompletniji album u karijeri. Patrick i dalje smiono vodi svoj sada definitivno solo projekt-band pod starim imenom zadržavajući sve vitalno prepoznatljive osobine starog zvuka dograđenog s elektronikom, a kao poklon kupcima, na album je uvrstio impresivan bonus od čak 5 skladbi. Vrijedi izdvojiti odličan remix singla "The inevitable relapse(Clayton Worbeck mix)" sa elektronski produciranim vokalom, te senzualne lagane emotivne elegije "Drowning" i "My life before" (Patrick očito ne može bez njih).

Da li je ovo Filterov najbolji album? S ovog aspekta, čini se da jest. Ako izdavač i promocija ne fulaju svoju obavezu, ovaj bi se album mogao pronaći na godišnjim best of listama industriala, indie-rocka, a možda i metala. U svakom slučaju, "The Trouble With Angels" nikako ne treba zaobići fonoteku svakog ljubitelja suvremenog, čvrstog i pravog alternativnog rocka makar kakvi mu se predznaci stavili.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/09/2010