Prilično dugo se odgađalo i čekalo na novi album clevelandskih industrial-rockera Filter. Bio je najavljen još za 2011. godinu kao dvostruko, zasebno odvojeno djelo pod naslovima "Gurney" i "Burning the Books", no zbog osipanja članstva i činjenice, kako je i bivši basist Phil Buckman rekao da Filter nikada nije bio klasičan bend već projekt Richarda Patricka, ovaj album je svoje svjetlo dana kao "Gurney and the Burning Books" konačno trebao izaći sredinom 2012. Ali nije niti tada. Uslijedili su problemi sa izdavačima koji su bili sumnjičavi u pogledu komercijalne uspješnosti, sve dok im konačno Wind-up nije popustio i ujesen 2012. pružio ugovor.
Patrick je sa samo jednim članom - Jonathan Radtkeom (radio sa Kill Hannah), gitaristom koji se pridružio bendu 2011. za potrebe promotivne turneje prošlog albuma "The Trouble With Angels" sav materijal ponovno snimao zbog autorskih prava budući da se kompletna postava rasturila. Tek samo uz pripomoć bubnjara i programera ritmova Briana Lieseganga, stvoren je remake nikad objavljenog materijala koji je u glazbenom i tehničkom pogledu kombinacija njihova prva dva tržišno najuspješnija albuma "Short Bus" (1995, USA no.59) i "Title Of Records" (1999., USA no.30, UK no.75) koji su dosegli milijunske tiraže.

Tematski je povezan s Patrickovim intimnim životom priznajući da je dugi niz godina vodio teške ovisničke borbe s drogom i alkoholom kada mu je kroz vene strujao zlatni, predivni sjaj, a sunce mu je izlazilo uglavnom po noći jer je dnevno svjetlo većinom pokušavao prespavati. No, nije samo to referenca lirike. Ima ovdje i podosta socio-političkih i društvenih inspiracija, te komentara na politiku Baracka Obame, osjećaja ekonomske prevare, ponekih crtica iz crne kronike, kao i nekih osobnih afera s vlastitom suprugom. Uglavnom, riječ je o prilično širokom rasponu tema u kojima ima mnoštvo bijesa, žuči i privatnih noćnih mora, ali problem je u tome što se u njima pojavljuje strahovito mnogo klišeja koji upravo zbog toga ne djeluju dovoljno uvjerljivo.



Druga stavka koja podosta narušava homogenost materijala je dvojakost specifične težine. Mada po opsegu nije dugačak (45 minuta), ima nekih veoma dosadnih pjesama koje valja preskočiti, neke su blamerski patetične i ucviljene poput balada Bryan Adamsa, te se u kolopletu sa onim stvarnim industrial-rock imageom Filtera kakvog poznajemo ne slažu baš ruku pod ruku. Prijatan uvodnik "We hate it when you get what you want" s elektronskim plesnim ritmom i žestokim riffovima u eksplodirajućem refrenu, tromiji prvi singl "What do you say" pod primjesama starih Nine Inch Nails, naslovna "Watch the sun come out tonight" s vozećim riffom, auto-tune vokalnim efektima, grungerska "It's got to be right now", još i ponajbolja "Take that knife out of my back" i donekle "This finger's for you" s moćnim industrial riffovima relativno komotno sjedaju u dokazano kvalitetan profil benda. Ali akustični pop "Surprise", zatim koliko god da jeste moćan komad "Self inflicted" s tupo predvidljivim tekstom o serijskom ubojici, potom očita reciklaža čuvenog hita "Take pictures" u još jednom baladično-akustičnom raspoloženju "First you break it" sa presladunjavim glasićem, iritantno glupa i nepotrebna hard-rockerska ispovjed "Burn it" o tome što je Patrick radio u nedavnoj prošlosti, te naposljetku dvije završne balade - klavirska "It's my time" i nevjerojatno plitak pop "It's just you" koji bi prije odgovarao Coldplay i sličnim bendovima nikako, ali ama baš nikako ne odgovaraju ni Patricku, a ponajmanje onome što se od Filtera očekuje.

Tko zna kako je ovaj materijal zvučao u originalnoj varijanti, možda ćemo ga kad-tad dobiti kao neko piratsko ili nezvanično izdanje, no kako stvari stoje, ovdje je Patrick išao na komotnost i udobnost pokušavajući stvoriti prvenstveno komercijalne pjesme zadavivši se s hiper-preproduciranim uljepšavanjima. Sve tu ima svoj šarm melodija, nekih izuzetno fino otpjevanih dionica, povremenih synth basova, modernog zvučnog dizajna, ali gomila toga je rezultat svjesne odluke da Filter postane privlačan onoj publici koja do sada nije marila za njih - srednjoj struji. A to u konačnici s ovakvim pristupom ne zvuči pretjerano oduševljavajuće osim činjenice da su nakon dugog niza pauziranja od američkog top-50 uspjeli skoknuti do no.46, a singl "What do you say" im se utrpao na no.15 američke liste rock singlova.

Naslovi: 1.We hate it when you get what you want, 2.What do you say, 3.Surprise, 4.Watch the sun come out tonight, 5.It's got to be right now, 6.This finger's for you, 7.Self inflicted, 8.First you break it, 9.Burn it, 10.Take that knife out of my back, 11.It's my time, 12.It's just you

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/11/2013