Richard Patrick je već po peti-šesti put promijenio kompletnu postavu u potrazi za svježim zvukom i adekvatnim progresom kojeg je najavio još u prošloj deceniji očekivajući povratak na top liste i feedback auditorija kakav je bio u doba prva dva milijunski tiražna albuma. Prethodna dva rada su bila drastično oprečnih kvaliteta; dok je "The Trouble With Angels" (2010) nagovještavao povratak u pravo izdanje, "The Sun Comes Out Tonight" (2013) je bio previše intimističan i komotan s gomilom plitkog materijala i posezanjima u mainstream šablone. Kako god se taj posljednji album doimao komercijalnim i slušljivim za široku audijenciju, ruku na srce, spram vremena od prije dva desetljeća mnoge stvari u alternativnom rocku su se promijenile na lošije. Patrickove teme su preteške i neobične mladim hipsterima i trendsetterima koji ne zahtjevaju duboku smislenost i artističku sofisticiranost, dovoljno je samo pogledati da nakon mnogih retro trendova od tada najbolje prolaze oni najmekaniji - Muse, Coldplay, Franz Ferdinand, Arcade Fire, Foals, Arctic Monkeys i slični koji su se uspješno prilagodili tržištu osluškujući puls gomile na globalnom nivou, a u tu sortu 'alternativnog' prečesto se trpaju i oni koji s time nemaju ama baš nikakve veze (Rammstein ili ljigavi Of Monster And Man, mama mia!) isto kao i Cranberries, Spin Doctors, Lemonheads, 4 Non Blondes i ini što su se nagurali u taj fah baš u doba kada je Filter redao uspjehe tokom 90-ih.

S posve novom postavom i vlastitom produkcijom, Patrick je zaigrao na vrlo riskantnu kartu kada mu se karijera stubokom uzdrmala. Kako zadržati barem dio starih fanova i pokušati steći nove? Nije lako. Pogotovo ne nakon mlakog odjeka prethodnog albuma s kojim se koliko-toliko vratio u medijski eter singlovima "What do you say" i "Surprise" koji su nakon podosta vremena došli do top lista, ali samo u fahu alternativnog rocka, no ako ništa drugo, barem su odigrali svoju skromnu seriju emitiranja. Ali ne na našim radio stanicama gdje osobno nikad nisam čuo niti jednu njihovu pjesmu izuzev ako je ja nisam pustio u doba kad sam bio voditelj emisija na radiju. A jednom su Kleimor iz Bosanskog Novog odsvirali jednu njihovu staru stvar na koncertu. I to je, čini mi se cijeli feedback Filtera na ovim prostorima. Dobro, možda se još ponekad u eteru zavrtjela poneka pjesma u nekoj specijaliziranoj emisiji, ali garantiram da bi na njihov solo koncert barem u Hrvatskoj došlo možda svega šaka ljudi u dvoznamenkastoj cifri i da bi svi odreda znali njihove pjesme. I da nitko u publici ne bi bio hipster jer Filter i Patrick su preteško štivo za njih.



Zvuk "Crazy Eyes" je vrlo sirov i nabijen čvrstim industrial-rockom, žestokim gitarama, plesnim tempovima i elektronikom, te vokalno uvjerljivim izvedbama evocirajući rane dane benda kada su Nine Inch Nails i Marilyn Manson još tražili svoj pravi put ka svjetskom uspjehu. Prvi singl "Take me to heaven" je klasičan Filter kakvog poznajemo: brz i žestok s lakopamtljivim refrenom, ali je produkcija sirovija, nekako 'kućna' i prirodnija, a sama lirika je o smrti Patrickovog oca, elem, ponovno intimistička, no i na višesmislenoj razini. Već po tome se ponovno nazire mračni temperament albuma s kojime Patrick uglavnom redovito obasipa. Ovaj puta su to kurentne svjetske boli poput ratova, politike, rasizma, sveopćeg kaosa, propastima brakova i porodica, različitih frustracija, neobičnih ljudskih postupaka, nasilja u svakom mogućem trenutku bila ona samo nadmetanja, prepucavanja ili čar stupidnog snobizma. Jedan od tematskih vrhunaca "Nothing in my hands" s elektronskom potkom Oumi Kapile (klavijature, programi, gudački aranžmani, gitara) režavim Patrickovim vokalom ispreda novo viđenje svjetski poznatog slučaja kada je bijeli policajac ubio mladog crnca, osamnaestogodišnjaka pod nerazjašnjenim okolnostima, a u takvim vrlo sličnim konotacijama na račun crne kronike jezde pjesme "Pride flag", žestoke "Head of fire", "Your bullets" i "Tremors" u rangu mekših Ministry, ljuti EBM-industrial "The city of blinding riots" s uličnim govorom mržnje i uvodna "Mother E" u kojoj Patrick poseže čak i u nu-metal/hip-hop etiku suludog serijskog ubojice poput Norman Batesa iz "Psycha" miješajući šaputanja i luđačke krikove. Čak bi se na tom samom početku moglo pomisliti kako je ovo obrada neke od pjesama Otep Shamaye...

S druge pak strane protutežu ka balansiranosti uspostavljaju post-apokaliptične i mekše, no ne i lakše pjesme, koji put i iznenađujuće bezobrazno zajedljive o društveno-političkoj stvarnosti "Welcome to the suck (destiny not luck)" (dobrodošao popušiti - sudbina ti nije sklona), završna akustična "(Can't she see) head of fire, part 2" s obiljem ambijentalno-eksperimentalnih poteza, te vrlo dobar psihodeličan instrumental "Under the tongue" u obredno-plesnom tempu bubnjara Chris Reeve-a što pokazuje jedan poprilično veliki otklon Filtera ka nekom novom progresu - session svirki i slobodnim eksperimentima u kojima su kroz karijeru inače bili vrlo kratki. Finale instrumentala je dosta ubojito odlupano, a cijela kompozicija djeluje poput pomaknute kombinacije kraut-rocka inspiriranog U2 i čuvenim instrumentalom "Theme for great cities" Simple Minds. U tu cijelu priču albuma nekako najtananije ulazi "Kid blue from the short bus, drunk bunk", doduše žestok komad, no više je nego očito kako se Patrick samo želio odužiti starim milijunskim fanovima koji su danas isuviše odrasli da bi se mogli ponovno vratiti u period tužnog dečka u kombiju. A nove generacije to nikako ne razumiju što je taj debi album "Short Bus" svojevremeno značio tinejdžerima i alternativcima u doba grungea nakon smrti Kurta Cobaina kad su ovi kakali u pelenčice ili možda još uvijek nisu bili u planu. Velike su to razlike u shvaćanjima od samo 20 godina što i nije mnogo s obzirom da se retro svega i svačega neprestano ponavlja.

Patrick nikako nije napravio 'retro' album, štoviše, pokazao se vrlo fleksibilnim da ionako sve svoje relativno skromne kompozitorske dosege pjesama ne duljih od 6 minuta uobliči u pop formate sa žestokim gabaritima i zajedljivom intelektualnom pričom, vrlo varljivom da bi se samo mogla primjeniti u USA. On izlazi iz tog konteksta i traži poput Bowiea način da se, bukvalno govoreći, dodvori europskoj publici na alternativan način. Njega sve manje zanimaju američke teme shvaćajući da je "Short Bus" bio samo trenutak velikog uspjeha (a mnogi drugi album "Title of Records" smatraju najboljim), dok je ovaj "Crazy Eyes" izuzetno oštar napad na mainstream s kojime si može narušiti ionako ne veličanstvenu karijeru velikog benda o kome je sanjao. Polazi mu to za rukom. Ima odličan materijal s konceptom i sadržajem, zna o čemu govori, previše je čak i iskren u toj težnji, a tako danas i mora biti jer još nema renome Bowiea da se o svakoj njegovoj pjesmi slažu posebne kockice u glavi. Prvo se sluša glazba koja je odlično urađena, moderna i pogodno uravnotežena za klubove da se gotovo sve pjesme mogu puštati, a onda se usvaja Patrickov stav koji ima mnoštvo različitih parola, gotovo bez neke snažne poetske snage rock-pjesnika kakvi su Dylan, Cave, Bono Vox, PJ Harvey ili nekoć Curtis, Morrissey ili onemoćali York. Još da ima i to, bio bi zvijezda.

Naslovi: 1.Mother E, 2.Nothing in my hands, 3.Pride flag, 4.The city of blinding riots, 5.Take me to heaven, 6.Welcome to the suck (destiny not luck), 7.Head of fire, 8.Tremors, 9.Kid blue from the short bus, drunk bunk, 10.Your bullets, 11.Under the tongue, 12.(Can't she see) head of fire, part 2

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/04/2016