Dođem ti u ja u dvorište Vintagea, a tamo nigdje žive duše. Skoro doslovno. Okej, nisam baš očekivao masovni alko-piknik kao u iščekivanju pank koncerta, ali valjda je pristojno nadati se da ćeš se ispred kluba obradovati prizoru od barem 50 ljudi kako ćaskaju u zagrljaju toplog večernjeg zraka uoči koncerta MC-a koji je rasprodao Kset prije 365 metara dana. Na trenutak mi se učinilo da sam fulao dan. Ako je tako, onda znaš koliko je sati. Ustvari, ne znaš. Bilo je 21:30. Potom pomislih da je koncert počeo, ali pogledom kroz prozor na ekran koji prikazuje binu, ustanovih da je ista prazna. Tada frend i ja odlučismo biti jedini gengsta klošari koji će piće iz trgovine (vinarije, u mom slučaju) ispiti ispred ugostiteljsko-koncertnog objekta. Pritom sam pomislio kako je unutra već poprilična gužva i gruntao si kako su, za razliku od pankera, reperi disciplinirana publika koja je došla u zakazano vrijeme da kolegijalno podrži predgrupu, a ne samo headlinere. Zasigurno pogađate, prevario sam se. Oko 21:45 Fetbojsi su napunili binu više nego publika podij. Nastup su počeli pred otužnom brojkom od 15-ak ljudi. A u klubu ih je bilo ukupno tridesetak. Sve je mirisalo na teži fijasko. Ali MC-i (čitaj: Master Chefovi) Badžo Karapandža i Želko Barbieri te dvojica slimbojsa na laptopu i mikseru su djelovali kao da ih prazan Vintage nimalo ne iznenađuje, iako su navikli okupljati i do trostruko više ljudi po raznim buksama Medike koje sve skupa nisu debele kao jedan Vintage. Bilo kako bilo, kroz 45 minuta ovi trešnjevački prasci na traci su nas bez predaha šopali glomaznim zalogajima visokokaloričnih rima i beatova iz kojih se mast cijedila sve u 16. Fetbojsi su simpatično odvratne spodobe ponosne na svoju kilažu i poroke. Zato se i mogu nemilosrdno sprdati od vlastitih usisnih kapaciteta po pitanju hrane, pića i vutre. I to im ide kako od ruke, tako i od želuca. Rijetko kome uspijeva kao njima da u svom sirovom čobanluku budu tako fina gospoda. Mislim to u krajnje pozitivnom smislu. Mogu ljudi o Badži pričati šta hoće, ali frajer ima istu ekspresiju glasa i kad priča i kad repa. Razna glumatala koja ga navodno hejtaju se nikad neće moći pohvaliti takvom dozom autentičnosti. Njegova pojava na bini je uvjerljiva i karizmatična, ali na jedan specifičan i meni trenutno neobjašnjiv način. Tip posjeduje neku intuitivnu magiju, koja iz čovjeka izvuče onaj dječji osmjeh bez trunke podsmijeha. Barem iz mene. Može se priča pojednostavniti i reći da je lik naprosto legenda. Bez njega Fetbojsi ne bi bili Fetbojsi. Zbog toga mu možemo oprostiti povremeno zastranjivanje flowa u off-beat. Zanimljivo je da Badžo ima skuliraniji flow, a više se giba, dok Želko nabrijanije repa, ali manje se razmahuje. Tako je ovaj duet iz svinjskog korita u dinamičnoj ekspresivnoj ravnoteži. Povremeno i Nikola ubada bekove, pa kad već nije debeo, barem im efektno podebljava vokale. Da cirkus bude veći, oba DJ-a su na glavama furali nekakve bijele ručnike praveći se da je to skroz normalno. Takva blesava vrsta autoironije je kod mene uvijek na cijeni. Zbog svega toga, Fetbojse nagrađujem i više nego prolaznom ocjenom. Iako moram priznati da mi bolje sjedaju na dušu u okriljima buksi poput Grey Rooma i Chakke gdje dolazi njihova originalna publika, a ne tek rijetki znatiželjnici koji se uoči Marčela nisu imali s kime družiti. No i ovako su najmanje trostruko bolji od nekih sumnjivih fenomena na koje ću malo kasnije usputno baciti krvavim radom zasluženi diss. Ljudi su tijekom ovog koncerta protiv anoreksije i bulimije pristizali polako u dvoranu jedan po jedan, tako da je na kraju ove kraljeve hip-hop gurmanstva i hedonizma ipak čulo barem pedesetak ljudi. Nije da sam baš očekivao u publici štalu kao na Badžinoj momačkoj (naravno, u tom slučaju bi njihov nastup bio epski tulum za pamćenje), ali čudno je da iz publike baš nitko nije bio od volje da povede čagicu. No to je u redu, jer od plesanja se mršavi. A ako ikakvu pouku možemo nakon Fetbojsa ponijeti kući, onda je to ta da nam nije na odmet nabaciti koju kilu viška. Jedina zamjerka Fetbojsima je da njihovi DJ-i moraju ozbiljno poraditi na kilaži ako žele da ova skupina dosljedno nosi titulu najboljih repera među debelima i najdebljih među reperima. DJ-i, jebem vas vitke! Marš se toviti domaćim čvarcima i masnim burecima iz "Romaje" (koju na moju žalost niste ni izveli), bagro mršava! U pauzi među izvođačima, dvorana se počela nešto naglije puniti i doskora se moglo konstatirati da ipak neće ispasti fijasko. No, daleko od toga da se brojnost ljudi mogla računati kao da 1 i 1 nisu 2, već 11. Ili prema recentnom primjeru, da 3 i 3 nisu 6, već 33. Naime, prije dva tjedna je preko tisuću ljudi navalilo na High5 i 33 Bandu kao muhe na šljam, a na Marčela koji s dvije-tri riječi pojede cijelu diskografiju te prehajpane trap podvale sjati se jedva 300 duša. Zbog toga čisto sumnjam da se publika Marčela i visoke petarde iole preklapa. Ipak za razumijevanje Marčelovih tekstova treba imati nešto i u glavi, a ne samo među nogama. Sličnim masovnim odazivom počašćena je i prošle subote Kiša metaka, koja je maltene splitska verzija High5-a, iako s mrvicu više humora i pameti, ali i dalje na šablonskoj razini lažnog gangsterizma s dodatkom površne društvene kritike. Činjenica da ljudi masovno puše takve poluproizvode direktna je posljedica srozavanja kriterija za vrednovanje pametnog, a bogami i duhovitog u svim područjima života. Ali ako ništa drugo, drago mi je da Marčela ipak ne sluša svaka šuša. Upoznao sam na koncertu dosta ljudi koji ne slušaju masovno hip-hop, ali znaju Marčelove tekstove napamet. U takve bih se i ja mogao ubrojati. Ali neki od njih, zamislite, čak nisu ni čuli za High5 i Kišu metaka! Zavidim im na tom blaženom neznanju. Čini mi se da je Marčelova muzika svojina svakoga tko voli slušati kvalitetu bez obzira na žanr. Nije da poznam previše ljudi iz hip-hop subkulture, ali siguran sam da je ista u publici bila najmanje zastupljena. Izgleda da je za ortodoksne repere Marčelov stil previše "opterećen" utjecajima iz drugih žanrova, pa im nije dovoljno "čist". Uostalom, Marčelo se na "Trećoj strani medalje" u "Testamentu" odrekao od svrstavanja u repere, pa su se "true" reperi možda na njegov ultimatum: "upali baklju i noćas biraj stranu!" očitovali odabirom druge, da ne kažem pogrešne strane. Ali unatoč odbacivanju subkulturnog identiteta, frajer je i dalje najbolji reper na Balkanu. Čudi me i da Hip Hop Unity ovaj događaj nije pokrio izvještajem. Ispričavam im se ako ga narednih dana ipak objave. Marčelov izričaj je zaista bogat i lakše je opisati čega u njemu nema, nego čega sve ima. A nema ničega na čemu se klišeizirani hip-hop temelji. Nema pjesama o getu, gudri i gengstanju. Ustvari, ima: https://www.youtube.com/watch?v=z6DS-BBmMSo. U minutu i pol ove skit-pjesmice stane cijela gangsta rap diskografija, cijela ta šarada lažnog predstavljanja i/ili ridikulozno lošeg humora. Nadalje, Marčelo niti jednom pjesmom ne pokazuje narcisoidni poremećaj da se s ostalim reperima natječe u drkanju na samog sebe. Gotovo nema MC-a koji ne repa da je od svih na svijetu baš on najbolji. Na okretištu Savski most imate dva Kebaba jedan do drugog i oba se kočopere tablom: "najbolji u gradu". Probao sam oba i isti su, a najbolji je kod Kvatrića na ulasku iz Heinzelove u Martićevu. A na tabli nema nikakvog autosuperlativa. Tako mnogi dok repaju sebi tepaju da su najbolji, a Marčelo koji to ne spominje zaista je najbolji. Njegovi lirički rafali obiluju lucidnim opservacijama i slojevitim emocijama često isporučenih obilnom i maštovitom igrom riječima. Lik ima izniman pripovjedački dar, tako da mu svaka pjesma zvuči kao minijaturna i bogato ritmizirana radio drama. Svojim pozavidnim skillom i flowom sigurno ne razvija brzinu poput one u "Worldwide Choppers"-a (https://www.youtube.com/watch?v=0GhbkrOg9gA), nije možda ni najbrži reper na Balkanu, ali sigurno najbolje vlada dikcijom i osjećajem za ritam od svih repera u regiji. Kroz savršeni balans brzog i sporog, skuliranog i nabrijanog te jednostavnih i složenih misaonih konstrukcija drži slušateljstvo u napetom šou do kraja svake pjesme. I sve to radi s tolikom opuštenošću i lakoćom da se i potpunom rap-antitalentu na trenutak može učiniti da bi i on to mogao odrepati. Teško. Iako je dobar dio publike zaista na tanane pratio njegove vokale kako singalongom, tako i rapalongom, a toliku količinu ne tako prosto složenog teksta nije baš jednostavno zapamtiti. U pauzama između pjesama (kojima je pokrio sve diskografske faze), Marčelo je bio pozavidno skroman, opušten i što je najvažnije dobro raspoložen, pa nas je zabavljao raznim pošalicama. Također je kao i u pjesmama komentirao aktualno društveno stanje, dijelio s nama svoja razmišljanja i iskustva, pa čak nam i davao životne savjete. Ali pritom nije zvučao kao da nam patronizira, nego onako kao frendovski nastrojen čovjek iz naroda. Pošto Marko Šelić muzičku kvalitetu ne duguje samo sebi nego i Filterima, ne smijemo ni njih zapostaviti. Teško je ovakvom genijalcu naći dostojnog MC-a sidekicka, ali Ministar Lingvista je po svom tekstu i flowu definitivno kompatibilni suradnik i teško mu se može naći zamjerka. Da napravi solo karijeru, ne bi po kvaliteti puno zaostajao za svojim frontmanom. Nensi je također vrhunska pjevačica koja ne podliježe raznim Soul i R'n'B prenemaganjima kakva su obično tipična za reperske refrene s pjevanim ženskim vokalima. Odlično se snašla i u ranijim pjesama koje izvorno nisu njezino vokalno djelo i dovitljivo ih prilagodila svojoj glasovnoj ekspresiji i tehnici. U frkanje potenciometara po miks pultu i tipkanje po drugim analogno-digitalnim spravama se baš ne razumijem, pa ne mogu komentirati umijeće DJ-a Raida. Ali velika je rijetkost da akademski muzičar bude kompozitor hip-hop matrica. Plus to što su njegove skladbe više od pukih podloga za repanje i po svojoj stilskoj šarolikosti dižu Marčelov hip-hop u kategorija žanra samog za sebe. A takvima skidam kapu. Svoju, ne njegovu. A vjerujem da nosiocima šilterice na ovom koncertu glava nije služila tek kao stalak za istu. Zanimljive su bile i skladbe poput "Himne Maršalu Mitu", koje prave odmak od ozbiljne dramatičnosti i skreću u satiru podsjećajući time malo na Ramba Amadeusa. Marčelo i Rambo zapravo intelektualno pulsiraju otprilike na istoj valnoj duljini, ali svako nas šiba sa svojeg pola (ne)ozbiljnosti. U nekom paralelnom svemiru gdje bi Rambo Amadeus odjebao lakrdiju i uozbiljio se, zvao bi se Marčelo. A Marčelo bi se zvao Ramo da potpuno skrene iz tragedije u komediju. Ova usporedba može zvučati nategnuto, ali meni zaista izgleda da su njih dvojica sadržajno komplementarni, a suprotni tek po ekspresivnoj formi. Skoro dva sata neumorne izvedbe prošlo je neviđeno brzo. Publika i nije bila nešto ekstra pokretljiva. Naravno da to nije muzika za šutku (koje u principu i nisam veliki fan), ali pokušavao sam publiku do sebe animirati da se na one poletne pjesme barem malo lagano sudaramo jedni u druge. Ne može me nitko uvjeriti da je to nasilje i da nije pozitivna spika. No moji pokušaji dizanja sinergije na viši i intimniji nivo su u najboljem slučaju rezultirali kratkim grupnim singalong zagrljajem, ali uglavnom su ih pratili neverbalni pogledi s podtekstom "de oladi dečko!", "onak, ne?!" ili "ma simpa si ti lik, ali nama je dobro i ovako!". Općenito je većina publike tražila svoj mali osobni prostor za proživljavanje Marčelovih priča, pa mi nije preostalo drugo nego da to uvažim. Iako malo obzirnog divljaštva nikome ne bi naškodilo. No daleko od toga da je atmosfera bila mrtva. Ljudi bi se bez pogovora uhvatili skakutanja čim bi im Marčelo to "naredio". Također, spomenuti neprekidni singalong je bio adrenalinski bombastičan i katarzičan, a aplauzi i urlici nakon pjesama strastveni i gromoglasni. I sam sam vrlo intenzivno proživio svaku pjesmu, a ponajviše "Komplikovani". Dan poslije, bjesomučno vrćenje te stvari na repeat mi je tek rubno vezano uz izvornu tematiku pjesme evociralo misli na kidnapirane godine, propuštene životne šanse, neostvarene snove i slične issues što me rasplakalo kao kišnu godinu. A nije da sam sklon suzama. Izgleda da mi je dugo falilo jedno takvo olakšanje. Hvala vam, Marčelo i Filteri, što ste me gurnuli u ambis, a potom vratili na put gaženja zemlje s čvrstim uporištem u oblacima. Marčelo je rekao da nije od onih koji nas smaraju bisom, ali ipak su se na jedan odazvali, grijeha li neodrješivog. Nastup je tako i završio. Ali to nije sve! Grdno se varate ako mislite da nas je Marčelo "uzeo zdravo za gotovo, a kad je bilo gotovo rekao zdravo!". Nakon koncerta je primao publiku u backstage gdje je prodavao svoje albume i knjige, dijelio autograme i pričao s fanovima. Prilikom toga sam se ušetao u backstage preko ulaza na bini i zahvaljujem se organizatorima što su me srdačno primili. Osim što me je Ministar Lingvista obradovao bratskom izjavom da njihova cuga u frižideru može biti i moja, imao sam priliku svjedočiti da Marčelo nije primao fanove preko kurca. Na druženje je pristao pošto-poto kao da je i došao po to. Dok se izredalo svih 50-ak ljudi željnih bliskog susreta s Markom, to je trajalo skoro kao nastup. To dovoljno govori da se ne radi o čovjeku koji jedva čeka da se poput uobražene rock zvijezde nakon nastupa odšulja kroz stražnja vrata u kombi i nestane u pravcu luksuznog hotela. Štoviše, djelovao je onako kao pravo narodski čovjek. Kao da bi sa svakim fanom ponaosob volio baš tog trena otići na pivu. Znao sam da je genijalan izvođač, a nakon ovog koncerta znam da je i takav kao čovjek. Tko se nije odazvao na ovog Schmeck Daddy-ja, može mu samo biti žao, jer uobražena kvazi hop-hipsterija od nas tristotinjak koji umišljamo da smo probrana glazbeno-intelektualna elita smo se uz Marčela, Ministra Lingvista, Nensi i DJ Raida ekstra kvalitetno proveli. Malo je reći da su Marčelo i Filteri samo pokidali fazon. Oni su ga sravnili sa zemljom!

Ognjen Bašić

terapija // 28/04/2015