home > mjuzik > Strange Weather Isn't It?

kontakt | search |

!!!: Strange Weather Isn't It? (Warp Records, 2010)

Čudno vrijeme je nažalost prekjučerašnji ostatak užine s mirisom starih brandova i dokaz da su chk-chk-chk prekinuli svoj kreativni ciklus na uštrb radiofoničnosti.

Uskličnici su na svojem četvrtom albumu potvrdili da su neozbiljan band makar koliko se do sada činilo samo da su ekscentrici nadahnuti psihodeličnim retro dance-rockom kojeg neki nazivaju dance-punk. Da mi je samo znati po čemu je to punk... Kada je 2005. poginuo Mikel Gius, te ih 2007. napustio glavni vokal i bubnjar John Pugh, band je gotovo bez ikakvih vidljivih emocija na prethodnom albumu "Myth Takes" (2007) zapeglao veseli i oduševljavajući plesni rock, a kada je prošle godine tragično poginuo bubnjar Jerry Fuchs upavši u otvor lifta u brooklyinskom skladištu, pretpostavljalo se da će band privremeno zamrznuti svoj rad, uozbiljiti se i napraviti mračan, možda i olovno emotivno težak album nadahnut zlokobnim tragedijama koje ga prate. Međutim ništa od toga. Ekscentrično neozbiljnog frontmena Nic Offera koji se obrukao na T-Mobile InMusicu 2010. isparodiravši Billy Idola i rastjeravši publiku na susjedne pozornice (istovremeno su nastupali Billy Idol i Pendulum) ostavši pred šačicom ljudi, izgleda da niti velike tragedije njegovih kolega ne mogu odvratiti od njegovog egocentrično samoživog ponašanja. Okey, život ide dalje, no on je i dalje ostao isti, ako ne i još ekscentričniji živac sklon neočekivanim egzibicijama za koje po svemu sudeći nadahnuće nalazi u turobno tragičnim stvarima i pretvara ih u zabavne karmine bez in memoriama. Nije da bi on sada morao plakati i naricati nad teškom zloslutnom sudbinom, ali je ako ništa drugo mogao pokazati malo poštovanja i posvetiti barem jednu pjesmu svojim tragično nastradalim prijateljima.

Album apsolutno po ničemu ne sugerira da je band prošao kroz dvije velike tragedije, već je privatnost ostavio pohranjenu među svoja četiri zida u Sacramentu, a četvrti album "Strange Weather Isn't It?" bacio na plesne podije gdje se veseli zajedno sa house partyijanerima. Standardna ekipa - Mario Adreoni (gitara), Tyler Pope (bas, elektronika, zamijenio Justin Van Der Volgena), Allan Wilson i Dan Gorman (obojica izmjenjuju klavijature, udaraljke i duhače instrumente) za ovu priliku su proširili postavu sa pratećom vokalisticom Shannon Funchess, elektronskim meštrom Sean McGahanom i pridruženim bubnjarem Paul Quattroneom iz Modey Lemon, te nastavili utabani rasplesani stil koji se nastavlja na prethodni "Myth Takes" album. U daleko mekšem izdanju koje se sve više okreće elektronici i funku, !!! su se na žalost oslobodili nekih ranijih eksperimenata i transžanrovskih poveznica, te se okrenuli plesnim mid-tempovima u rangu Talking Heads i Roxy Music, pa i Blondie s kojima u zvučnom pogledu razmjenjuju podosta bliskosti. Prije svega to se odnosi na specifične boje klavijatura kao otetih iz kajdanki Jerry Harrissona, Eddie Jobsona i Bryan Ferrya, gitaristički prepoznatljive staccato manirizme David Byrnea i Phil Manzanere iz razdoblja 1977-1983, te cijeli niz plesnih, zvučnih i tehničkih sekvenci koje su krasile albume "Manifesto, "Flesh & Blood", "Remain In Light", "The Name Of This Band Is Talking Heads", "Stop Making Sense", "Speaking In Tongue", pa i Ferryevih solo radova "Boys And Girls" i "Bete Noire". Naravno, !!! su i ovaj puta izbjegli Ferryijevu patetiku, lagane pjesme (na balade niti ne pomišljaju), te smisao 'brbljivih glava' za inteligentan sofisticirani humor i kreativni izlet u istraživanje. Ipak, odlika koja krasi njihove pjesme je uravnotežena 'trance' dinamika, te šareni spektar psycho boja i efekata koje izmjenjuju u gotovo svakom naslovu.
[  ]

Prvi singl "AM/FM" kao što to naslov sugerira nostalgično je posvećen radio programu, no ne donosi ništa posebno intrigantno poput ranijih singl uboda "Must be the moon" ili sjajnih "Heart of hearts" i "Me and Giuliani down by the school yard (a true story)". Samo zalog da će singl možda dugo vremena zbog tematike bandu donositi prijeko potrebne tantijeme. Prvi dio albuma sa pjesmama "The most certain sure", "Wannagain wannagain" (sa Shannon na vokalu) i donekle simpatičnom "Steady as the sidewalk cracks" nalik na Big Audio Dynamite (čak se i Offerov vokal pretvara u pop inačicu Mick Jonesa), a drugi sa "Judas gave Jesus a kiss" i dinamičnim psihodelikom "The hammer" na ovakvom prosječnom radu još se uspjevaju izdvojiti zahvaljujući fleksibilnom jammingu ritam sekcije, klavijatura, gitare i duhačkih aranžmana, no ostatak materijala se jednostavno gubi u ravnomjernom peglanju. Završnica sa "Blue" i "Made of honey" u ambijentalnom down-house tempu (elektronska "Jump back" i ova posljednja u nekim sekvencama previše nalikuju na Depeche Mode) čak odvraća pozornost da se prije toga odigrao ne pretjerano zanimljiv psycho-dance tulumčić.

Da su ovakav album bez skoro ikakvog izrazitog hita koji i nije toliko bitan objavili već spomenuti izvođači u svojem najkreativnijem periodu, on bi se posve izgubio u pretjeranom funkiranju i disko/ new-wave ritmovima kasnih 70-ih i početka 80-ih, jer je jednostavno dosadan, linearan, nemaštovit i predvidljiv unatoč žarkoj želji da bude zabavan. Dokaz je to samo da su se !!! pretvorili u maniristički band koji se okrenuo radiofoničnim pop pjesmama koje im mogu donijeti prijeko potrebene tantijeme i potvrda da je 90% današnje pop i rock glazbe neinventivan retro. Paradoksno izgleda, no ne tako davno od uskličnika se mogla dobiti oduševljavajuća transžanrovska plesna porcija s kojom su suvereno vladali nekoliko sezona. Evo, na ovom ex-Yu području imamo cijeli niz vrlo sličnih imena na koja se još uvijek ne obraća dovoljno pozornosti (izuzev Darkwood Dub), a neka od njih, barem primjerice skopski PMG Kolektiv, Bei The Fish i prijedorski D'Bau ovakav stil su razvili u daleko kreativnijem, pa i kompleksnijem smjeru. Da je njima produkcija koju imaju !!! i naravno, horda njihovih rasplesanih partyijanera i o njima bi mediji govorili daleko više od onih par napisa po web portalima. A da su uskličnici smješteni u Prijedor ili Skopje, teško je za povjerovati da bi s ovakvim skromnim mangupiranjem ostvarili nešto više osim lokanih gaža za nakrkane srednjoškolce. Balkanci ipak više vole Amerikance pa makar ovi svirali i euro-pop.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/09/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Atam

MATA: Atam (2018)

| 12/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*