Idemo u susret. Možda trenutak kad se situacija smiruje, kao da neka žena, srednjevjekovna, otvara kišobran i prebacuje nas u taj neki istorijski fazon, kako zapravo funkcioniše umjetnička scena koja se nedje i pedagoški želi vratiti paranoično na taj balkanski stil u kojem je pandan tome sugestija. aura u snovima, u kojoj se biće dovodi u stanje priznanja, da crta po opštini, a neki Bugarin ili Rumun crta grafite, i to pušač heroina fontom, dok voditelj tjera tog crtača po opštini bijelom farbom sa sivom komponentom, jer mu boja kapa po cipelama. Balkanska Sodoma i Gomora.



Album sam slušao na jednom od prvih MP3 plejera koji su se pojavili, dok se muzika tražila na Last FM profilima slušalaca, interesantnog sajta na kojem svaki korisnik ima mogućnost da prenosi uživo plejlistu koju sluša, te se tu može upecati po koji dobar bend. Bend počinje svirkom kakvu samo Japanci mogu da prirede, math gitare sa experimentalnim džez miješanjima zvuka koji se ispravlja, i nastavlja da prati vazdušni stub duvača. Math elementi koji podsjećaju na privođenje đevojaka u butike sa stepeništima, puni para, sve se komplikuje i postaje nalik snovima koje recimo iznenađuju jednog Japanca iz Tokija koji dođe kod nas, ako je blago ciničan prema tom miru, stanju mira dok grad spava. Vjerovatno će mu biti smiješno. Sve u jedan album staje, čitav lični doživljaj što bi radio i kako bi se osjećao u određenom trenutku. Kao da se jurimo oko auto servisa. Nešto postaje tu prilično tiho na trenutke i bend se vraća na priču o doživljajima. U period izlaska ovog albuma počinje Isis da bude popularan te ovo izdanje pada u drugi plan. Prva trećina albuma je takva dok je druga nalik noćnoj vožnji, i to kvalitetniji zvuk od prve trećine mnogo, zvuk koji ima u sebi nešto od onog instrumentalno labilnog na trenutke, rasviravanje u stilu rok muzike, do oštrih sinkopa. Pomalo varira jačina zvuka, kao da pričamo u sobu, a muzika je tu da bude nenametljiva u razmjeni riječi. Za nas je ovaj album jako provokativan, u tom smislu jednostavno neponovljivo, sto snova postojanih u pamćenju. Koliko je vremena prošlo a kako je tek zvučao, osjeća se u 2022. Sjećam se tog perioda promjena, nakon nekoliko godina poslije izlaska ovog albuma. Ulice prazne, noge teške, i veliki strah se počeo osjećati. Nikad još nisam zatekao jedan grad ujutro kao u tom periodu, kao da se nikad neće više vratiti vrijeme, možemo da sjedimo kući i da gledamo arhivski televizijski program. Čudo. Možda je to česta pojava u gradovima iz kojih dolaze, mi smo imali pomrijeti, makar ja. E svašta, sklon je čovjek svemu, posjeti psihijatru itd., a kad vidi zapravo što to znači bude mu lakše. Kao da sam upao u ringišpil i na kraju se vratio u vrtić, kao da je sve u tom smislu nekako djetinjasto, mobilijar... Mislim da ovaj album znam napamet. Sad pomalo u završnici i gitare "luduju". Bubnjevi koji su prilično ubrzani sa math gitarama. Sve je prilično onako kako i zvuči sa pojačala i mikrofona. Kao da svi zapravo teže ka tome da sviraju brzo i individualno.

ocjena albuma [1-10]: 6

edo žuđelović // 10/07/2022

PS: Pjesme:

Newsummerboy
Atami Free Zone
Pills To Kill Ma August
Nine Buddhas' Things
Whole Lotta Summer
Natsu No Mujina