Kompilacija sa 6-7 velikih hitova i još isto toliko 'manje poznatijih' skladbi kao soundtrack za istoimeni film.

Premda se kompilacijama ne pridaje nikakva veća pažnja osim u diskofilskom ili retrospektivnom pogledu osobito ako je dotična presjek karijere jednog izvođača, ova je utoliko značajnija jer nakon duljeg vremena ponovno donosi svu uzbudljivost australskih hard-rock megazvijezda. Svoju posljednju kompilaciju "Who Made Who" objavili su daleke 1986. za Stephen Kingov "Maximum Overdrive", a ova, objavljena 24 godine kasnije (19.IV 2010) je ponovno namijenska i služi kao soundtrack za film "Iron Man 2" režisera Jon Favreaua.

Budući da film koristi samo dvije pjesme u cijelosti - "Shoot to thrill" (s albuma "Back In Black", 1980) i "Highway to hell" (s istoimenog bestsellera iz 1979), one su stavljene da otvaraju i zatvaraju kompilaciju, dok je ostatak materijala sastavljen od 13 hitova i nekih, manje znanih kompozicija mada je njih veoma teško pronaći u velikom i strahovito popularnom diskografskom opusu banda. Tri pjesme su korištene za reklamne svrhe povodom najave filma (velebni hitovi "Thunderstruck" i "The razors edge" iz 1990., te "War machine" sa posljednjeg albuma "Black Ice", 2008), a preostali dio izbora stavljen je na volju Steve Barnetta, podpredsjednika Columbia Records i samog banda. Odlučeno je da se uz ovih pet hitova tu obavezno stavi "Back in black" koja je već korištena prije 30 godina u prvom filmu "Iron Man" i himna "Let there be rock" s istoimenog multimiljunskog albuma iz 1977., te da se naglasak stavi na onaj najraniji dio karijere koji je već pomalo zaboravljen. Tako se ovdje pronašla naslovna skladba njihovog drugog albuma "T.N.T." (1975), zatim "Hell ain't a bad place to be" (album "Let There Be Rock"), "Rock'n'roll damnation", "Cold hearted man" (album "Powerage", 1978) i najriffoidnija "If you want blood (you've got it)" ("Highway To Hell" album) iz onog najranijeg perioda sa pokojnim pjevačem Bon Scottom. Sami su bili svijesni da nema svrhe ponovno prodavati već prodanu robu, pa su kompilaciju dopunili sa bećarskom "Have a drink on me" ("Back In Black"), laganijim hard-bluesom "Evil walks" ("For Those About To Rock We Salute You", 1981) i malo korištenom "Guns for hire" (sa "Flick Of The Switch" albuma iz 1983). U preostali dio karijere nisu htjeli ulaziti budući da većinu repertoara na koncertima sastavljaju od materijala iz 80-ih i 90-ih godina, pa je zaključeno da bi to u određenu ruku bila nesvrsishodna pljačka njihove publike koja im je ionako tokom 37 godina duge karijere donijela nevjerojatan tiraž od 200 milijuna prodanih albuma po čemu su AC/DC na 8. mjestu prodaje svih vremena. Više albuma od njih jedino su prodali The Beatles, Elvis Presley, Michael Jackson, Abba, Queen, Bee Gees i Elton John. Po najnovijim podacima ovi Australci su prodali više diskografije od Madonne, Led Zeppelin, The Rolling Stones, Julio Iglesiasa, Celin Dion, Nane Mouskouri i Pink Floyd budući da je ova kompilacija do sredine srpnja 2010. zvanično prodana u milijun i pol primjeraka osvojivši gotovo sve no.1 pozicije u svijetu. Jedino su u USA došli 'samo' do no.4. A evo i još jedan podatak, ako niste do sada znali - njihov album "Back In Black" iz 1980. stoji na ubjedljivom drugom mjestu najprodavanijih albuma svih vremena iza neuhvatljivog "Thriller" Michael Jacksona (110 milijuna). AC/DC su prodali album u 49 milijuna primjeraka, a slijede Pink Floyd - "The Dark Side Of The Moon" (45 milijuna), Whitney Houston/ Various - "Soundtrack Bodyguard" (44 milijuna), Meat Loaf - "Bat Out Of Hell" (43 milijuna), Eagles - "Their Greatest Hits 1971-1975" (42 milijuna) itd.

Elem, veličina je veličina i tu nema nikakvog spora. Njima se često tokom karijere predbacivalo da su provincijski band za prosječni sloj rock publike, da su samo malo žešći The Rolling Stones s nabrušenim rudimentarnim riffovima, da su im pjesme predvidljive i nezanimljive, da su im albumi od A do Ž istovjetni..., no jedno je sigurno - AC/DC su ostali trajnom konstantom hard-rocka. Moćni riffovi Angus & Malcom Younga, kreštavi i hrapavi vokal Brian Johnsona (nekad Bon Scotta) i sasvim jednostavna ritam sekcija Cliff Williamsa (bas) i Phill Rudda (bubnjevi) trajni su zalog koji je prouzrokovao bezbroj imitatora po cijeloj rockerskoj planeti. Oni su original, a sve ostalo što im je slično, ustvari je imitacija.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/08/2010

PS: DVD izdanje donosi 10 video zapisa sa koncerata još od vremena sa Bon Scottom iz 1978/1979, sve do nastupa 2009. u Buenos Airesu.