Nakon probijanja izvan granica Australije i učvršćivanja svog statusa albumom "Let There Be Rock", AC/DC izdaju svoj četvrti studijski album za internacionalno tržište.

U igri je klasična postava po kojoj je AC/DC poznat: Angus Young na ritam i solo gitari, njegov stariji brat Malcolm na ritam gitari, Phil Rudd na bubnjevima. Dotadašnjeg basistu Marka Evansa zamjenjuje Cliff Williams koji je ostao u bendu sve do danas. Za vokal je zadužen legendarni Bon Scott s kojim će kasnije izdati još jedan album prije njegove prerane smrti i dolaska današnjeg vokala Briana Johnsona.

Klasične odlike AC/DCja koje su zadržali kroz cijelu svoju karijeru su i ovdje prisutne: čvrsti i relativno jednostavni rifovi preko još jednostavnijih dionica basa i bubnjeva, a preko toga energično, gotovo manijakalno soliranje i sirovi, visoki vokali. Hard rock na blues korijenima koji izviru iz svakog Angusova sola. Glazbeno se puno ne miče izvan pentatonike, ali uspio je složiti jedinstveni i prepoznatljivi stil koji je ostavio traga na gitaristima sve do danas. Bubnjevi savršeno precizni s pažljivo tempiranim prijelazima koji zbog bubnjarevog suzdržavanja od egzibicija stvaraju atmosferu napetosti i iščekivanja koja u jednom trenutku kulminira eksplozijom.

Čini se nevjerojatno jednostavno, ali tako puno bendova je pokušalo, a tako malo uspjelo kopirati njihov zvuk. Neki će prigovoriti da se uopće ne mijenjaju, ali tek malo pažljivijeg slušanja je potrebno za primjećivanje raznolikosti u njihovoj naizgled monotonoj diskografiji.



Glazbeno gledano, "Powerage" je nastavio tamo gdje je "Let There Be Rock" stao. Rifovi i zvuk općenito zvuče dosta žešće i puno opuštenije. AC/DC je oduvijek bio poznat po vrlo energičnim nastupima uživo gdje nadmašuju sami sebe i svoje studijske snimke, a ovdje, čini mi se, po prvi (ali ne i zadnji) put uspijevaju prenijeti svu tu energiju i u studio. Žalosno je što je album danas relativno slabo poznat u širim krugovima unatoč tome što su mu kritika i fanovi oduvijek bili naklonjeni. Od početka, mid-tempo i manje žestoke "Rock 'n' Roll Damnation", album je konzistentan sve do samog kraja i nema ni sekunde koju treba preskočiti ili promijeniti. Nema izrazitih "hitova", rock klasika koje i djeca na cesti prepoznaju i pjevuše, ali po mnogima cijeli album je klasik. Izvan rock krugova "Powerage" je možda najpoznatiji po "Sin City-u" dok pravi dragulji leže u čistoj energiji poput "Kicked in the Teeth", "Riff Raff" ili "Up to My Neck in You". To je glazba koju se ne može slušati mirno zavaljen u naslonjač jer od prve sekunde natjera čovjeka da se pokrene, zabenga, uzme gitaru (makar imaginarnu) u ruke i poleti. Tu su i više blues orijentirana "Down Payment Blues" i sporija "Gone Shootin", obje sa kratkim i zabavnim gitarističkim poigravanjem na kraju; pomalo čudna "What's Next to the Moon" i jedna od rijetkih njihovih stvari bez sola - "Gimme a Bullet". Angus i Malcolm Young kao i inače savršeno surađuju i nadopunjuju se u sviranju gitarskih ritam dionica, što se možda najljepše očituje baš na prije spomenutoj "Gimme a Bullet". Treba svakako izdvojiti i Angusovu solo dionicu na "Kicked in the Teeth" gdje je uspio nadmašiti samoga sebe.

Postoji još jedna skladba, "Cold Hearted Man", izdana prvotno na europskoj verziji albuma, a izostavljena na svim kasnijim izdanjima. Zvuči malo mračnije i ozbiljnije, posebno kad se u obzir uzme i tekst, ali ipak ne odudara mnogo od ostatka albuma.

Ukratko: oni koji se do sada nisu ozbiljno susreli s AC/DCjem neka slobodno počnu s "Back in Black" ili "Highway to Hell" albumima, a svim ostalima toplo preporučujem "Powerage" jer je zasigurno jedan od najjačih studijskih albuma koje je AC/DC ikad snimio.

ocjena albuma [1-10]: 10

deda // 01/07/2008