Nakon osam godina čekanja, bilo je i vrijeme! Kao veliki AC/DC fan jedva sam dočekao i namjerno se suzdržavao od pisanja bilo čega dok album ne bude u plejeru barem par tjedana. Mislim da su do sada stvari više-manje sjele na svoje mjesto, s vjerojatnošću da se s vremenom album još malo popne na mojoj ljestvici, kao uostalom i svi AC/DC albumi.

Neću baljezgati uvode o bendu, tko ne zna ništa o njima neka ni ne čita dalje. Hard rock. Sastav benda je identičan kao i na prošla 2 albuma - Phil je i dalje na bubnjevima i zabavlja nas svojom profinjenom jednostavnošću dok s Cliffom i Malcolmom stvara čvrstu podlogu za Brianov sirovi kreštavi vokal i Angusova pentatonička iživljavanja. AC/DC su oduvijek bili poznati kao bend koji je dosta konzervativan i ne voli eksperimentirati (što im je uvelike i donosilo popularnost) i ovo je još jedan album koji potvrđuje pravilo - dobit ćete otprilike ono što ste i mogli očekivati - odličnu dozu hard rock (moram napomenuti - skoro sat vremena hard rocka - dosta dugo s obzirom na njihova izdanja).

Produkcija se nešto malo promijenila od "Stiff Upper Lip-a", ali samo utoliko što je zvuk malo reskiji i s manje naglašenim dubljim spektrom tonova. Nema žestine i sirovine s nekih prijašnjih albuma ("Powerage" iz mladih i ludih dana odmah pada na pamet). Ovo je zreli zvuk starih hard rockera u kojem se svaki ton odlično čuje i nema muljaže i prljavštine, ali baš to će možda malo zasmetati nekima - koliko god to suludno zvučalo - produkcija kao da je malo predobra za njih.



Od izlaska prvog singla, "Rock 'n' Roll Train", imao sam jako velika očekivanja - stvar me udarila u glavu nakon par slušanja i bio sam zaražen. Što više slušam, sve bolje zvuči! Ovdje su išli na prokušani recept srednje brze hard rock stvari, ne previše nabrijane, a opet dovoljno žestoke da prodrma svakog rokera. Minimalistički solo pokazuje koliko dobro se Angus drži - u desetak sekundi i uz malen broj tonova uspijeva nabiti energiju nuklearne elektrane. Općenito je na albumu malo usporio uspoređujući ga sa starijim albumima (makar je ovaj trend počeo još na "Stiff Upper Lip-u" i, mogu to reći, postao nešto profinjeniji, u isto vrijeme uspijevajući zadržati energičnu svirku po kojoj je poznat.

Da je ostatak albuma na toj razini, ovo bi im bio možda i najbolji album ikad. Nažalost, bar po mojem mišljenju, ipak nije tako. Albumu najviše zamjeram njegovu heterogenost. Dosadašnji albumi su bar koliko toliko bili ujednačeni, a "Black Ice" mi ostavlja neki neodređen dojam, teško mi ga je uopće doživjeti kao cjelinu. Bez daljnje rasprave sadrži neke briljantne stvari koje bez problema konkuriraju bilo čemu iz njihove diskografije: npr. malo mračnija naslovna stvar ("Black Ice") čiji rif me progoni satima nakon što sam ju odslušao. Zatim "Stormy May Day" - skladba u kojoj Angus po prvi puta u studiju s AC/DCjem svira sa slide-om. Uklapa se odlično, a i sama stvar mi je genijalna, tako da samo mogu izraziti žaljenje što slide nisu iskušali na još ponekoj stvari. Brian uspijeva zvučati moćno i svježe, nije više u mladim danima, ali svakako ne zvuči ni kao stari dedica. "Decibel" je još jedna njihova tipična srednje brza stvar koja mi je sa svakim slušanjem sve bolja, a među bolje stvari svrstavam i veselije "Spoilin' for a Fight", "Rocking All the Way" i "She Likes Rock 'n' Roll" koje radi pjevnih refrena djeluju dosta zarazno. Nažalost ostatak albuma mi je dosta niže rangiran, a to posebno ide "Skies on Fire" i "Smash 'n' Grab" koje su mi među najlošijim stvarima koje su ikad izdali. Sve što čini AC/DC postoji i u njima, ali kao da je nekom zlom čarolijom pošlo po zlu i izgubilo svaku energiju i zanimljivost. Pokušali su napasti i mainstream prostor i izdali stvar "Anything Goes" koja i nije toliko loša, ali nije to AC/DC i ono što rockeri od njega očekuju (još puno manje od "You Shook Me All Night Long" i "Moneytalks"!). S mainstreamom možda i uspiju, ali za mene je to minus. "War Machine" zvuči nešto mračnije, možda bi se mogla i progurati kao materijal s "Ballbreakera". Čuo sam o njoj dosta pozitivnih komentara, ali nešto mi tu nedostaje. Bilo bi super da je u pitanju neki drugi bend, ali kad AC/DC izađe s osrednjim materijalom onda sam razočaran. Sve u svemu - čušpajz.

Jedna ni sa čim povezana opaska - mogli su u još kojoj stvari iskoristiti riječ rock, mislim da četiri nikako nisu dovoljne.

"Black Ice" je nakon mnogo mnogo vremena čekanja možda stvorio u nama (barem u meni) prevelika očekivanja. Da se razumijemo - album zasigurno nije loš i siguran sam da će se vrlo često i redovito naći u mojoj plejlisti, moguće i poboljšati se s vremenom (AC/DC volim uspoređivati s kvalitetnim vinom), ali isto tako svejedno imam osjećaj da ću radi nekih stvari na njemu potrošiti tipku next na plejeru. Osjeti se da su ostarili, ali ostarili su dostojanstveno i mislim da nema razloga da ne nastave još dugo prati rokenrol. Sad nam samo ostaje nadati se da u što skorijoj budućnosti posjete i naše krajeve - što god izdali, uvjeren sam da energijom na koncertu ne mogu podbaciti

….AND THE MUSIC WAS GOOD AND THE MUSIC WAS LOUD

AND THE SINGER TURNED AND HE SAID TO THE CROWD:

LET THERE BE ROCK!!!!!!!

ocjena albuma [1-10]: 7

deda // 06/11/2008