Drugi album beogradskog Tamerlana pokazuje tendenciju da se autor temeljito potrudio izbaciti iz upotrebe konvencionalan zapadnjački pristup ka world-musicu i uobličiti ga u vlastiti 'trade-mark' instrumentalni stil koji je najbliži gothic/neo-folku.

Sasvim sigurno će mnogi reći 'u kulturu Uzbekistana se ne razumijem i nije mi privlačna jer o njoj ne znam gotovo ništa', (pa čak niti glavni grad), ali to ne treba obeshrabriti. Glavni grad je dvomilijunski Taškent (pokrajina Turkistan), a cijela država bi po broju stanovnika (24 milijuna) i površini (447.400 km2) mogla pojesti ne samo sve balkanske državice, već i nekad velebnu bivšu Jugoslaviju. Usput, ex-Yu je imala 102.173 km2 i oko 22,5 milijuna stanovnika. Već sam pisao o Tamerlanu, odnosno Timur Iskandarovu prilikom njegovog izuzetnog debi albuma "The Antiexistence" (2008) i nastupa na Dark:Scene Hell Machine Festu (30.V 2009., Klub Dvorište, Novi Sad) da je veoma darovit muzičar koji je uspio spojiti svoje originalne korijene uzbečke kulture sa, uslovno rečeno vrlo predvidljivim r'n'r tradicijama Zapada.

Tamerlan je poseban muzičar koji geografski pripada Beogradu, ali u srcu i duši ima svoj korijen, uzbečki i srednjeazijski folk s kojim bi se morali ponositi njegovi sunarodnjaci u ex-domovini ili da su ma gdje god razasuti po svijetu. On je očiti primjer glazbenika koji u vlastitom duhu nije napustio svoje ognjište, nije podložan nikakvim utjecajima zapadne kulture i nema predrasuda o razlici između 'gloženih' svjetova Srba i Hrvata među koje je igrom slučaja postavljen da živi. Neutralan momak došao je na ovo strateški ukokano mjesto zvano Balkan da nam Bogom danom prilikom pokaže šta je originalni world-music s aspekta gothic/neo-folk kulture. Dok je njegov prvi album šarao između 'egzotike' i zapadnjaštva djelomično koketirajući sa elektronikom i dubovima, ovaj znakovito naslovljen "Gemini (Worlds Of Eternal Creation)" u potpunosti je akustičan (tek djelomično amplificiran), dočarava njegove korijene, ljubav ka biološkoj domovini Uzbekistanu i to mu nitko ne može oduzeti. Ovo je kultura obrazovanog glazbenika koji zna svoj put budućnosti; ta njegova kultura je na n-tu potenciju snažnija (da ne kažem originalnija) od naših zapadnjačkih formata gdje je važan prioritet strofa, refren i nekakva 'zavodljiva' solo melodija. Tamerlan mnogo toga radi upravo suprotno, njegove pjesme su na ovome albumu sve odreda instrumentali prožeti jakim folk nabojem koji asocira na njegovu domovinu i ne uzima zdravo za gotovo da pjesme u kosturu moraju imati format uvod-kitica-refren-solo-završnica. U globalu gledano, njegove kompozicije više temelja imaju u progressive izdancima i klasičnoj glazbi koje je stopio sa folkom, odnosno world-musicom, te imaju posve slobodne formate koji su veoma podložni improvizacijama i različitim, često nenadanim obratima, primjerice skladbe "Manipura (evocation of Amon) II" koja je u nešto drugačijoj verziji prisutna na debi albumu, "As the raven calls" ili posljednja, naslovna "Gemini" u trajanju od 7 i pol minuta. Ove tri skladbe pokazuju vrlo vješt otklon u sofisticirane simboličke metafore sa fabulom koja je bliska obrednom karakteru. Dok je "Manipura" rockerski naglašena zahvaljujući minimalističkim riffovima, ove dvije su daleko kompleksnije, pune ambijenta, mirisa srednjeazijskog orijenta i doslovce pršte od bogatog kolorita koji je rasplesan, harmonijsko rastegnut ambijentalnim čarima, usporavanjima tempa (neopisivo podsjeća na tradicionalno kolo), te sadrži vitalni autorski Tamerlanov pečat koji je nedvojbeno umjetničkog pedigrea. Možda će "As the raven call" zazvučati kao obrada neke tradicionalne ili autohtone folk skladbe sa prostranstava srednje Azije, ali kako tvrdi sam Timur, sve kompozicije na albumu su njegove autorske i u niti jednoj nema ama baš nikakvih obrada ili prerada. Ne treba niti govoriti da bi se jednog dana ove tri kompozicije mogle pronaći u baštini world-music ostavštine Uzbekistana jer imaju svoje korijene u ovoj vrlo bogatoj, no nama posve nepoznatoj kulturi koju znamo isključivo putem prilično omrznute ostavštine turskih, a nešto manje tatarskih ili ponamanje mongolskih osvajača. Tamerlan je, mora se priznati, vrlo dobro usvojio gradivo s kojim ne banalizira, te bi bio red da na idućem albumu i propjeva na originalnom uzbečkom jeziku, pa makar koristio samo i spoken-word formacije što bi moglo djelovati vrlo egzotično i pitoreksno.

U prvom planu je njegova akustična gitara s kojom poput metalaca (parafraziram) daje najbolje riffove, ali ponekad i sjajne minijaturne dionice za solo gitaru (poput odlične "Illumination" koja zvuči kao balada), mada cijeli niz sekvenci ostavlja dojam lutnje, pa i orijentalnih žičanih instrumenata poput ouda ili šargije. Ovdje pred nama se nalazi album genija koji je stopio kulturu istoka i zapada s gevihtom koji nedvojbeno vuče na istok, ali s aromom onog drevnog istoka iz šamanskih vremena puta svile kada je Marco Polo donio u Europu prve primjerke mirodija i začina na zapad. Da ne spominjem koliko je vrsnih kvaliteta došlo odande - od kima, datula, currya, đumbira, papra, različitih eteričnih ulja do svima omiljenih mirisnih štapića i još kojekakvih naširoko poznatih opijata... Rasporedivši prilično uravnoteženi omjer bržih i laganijih tema, Tamerlan kroz 40-tak minuta albuma šara sa ambijentalnom egzotikom koja nedvojbeno podsjeća na prazninu srednjeazijskih stepa, polupustinja i pustinja (naslovi "Scourage of God", "Cold stones of our memories"), ali donosi i cijeli niz orijentalno sklopljenih 'plesnijih' trenutaka gdje mu pratnju čine udaraljke i minorni set bubnjeva bez izrazite upotrebe činela i klasičnih palica (lupa rukama ili palicama koje imaju improvizirano kuglasto zadebljanje na vrhovima). Sve instrumente Timur je sam odsvirao, a onaj ambijentalniji 'elektronski' dekor ukrašen je klavijaturama koje donose harmonijske dodatke, ali ponekad i veoma fine atmosferične ugođaje, kao i sitne, neopterećene laid-back gothic efekte. Glavni protagonist, Tamerlanova akustična gitara korespondira s mnogim glazbenim finesama od ritmova, melodija do folkom ozarenih dionica koje s vremena na vrijeme asociraju na egzotične natruhe akustičnog metala što najadekvatnije dolazi do izražaja u najduljem, najplesnijem (a i najrockerskijem) komadu "Winds of Siberia" s kojim baca u lice art-rukavicu hrvatskim Cinkušima koji su napravili onaj sjajan instrumental "Kak je Štef videl Majku Božju".

Zbog samog razloga da je ovdje riječ o unikatnom albumu koji nedvojbeno pokazuje i elemente rock/metal kulture mada se ona nazire tek kroz jezgru instrumentalističke prirode, svrstavati ovaj rad u nekakve fahove jednako je kao i nekadašnje Dead Can Dance vezati samo uz pojam gothica (ne zaboravite da su Brendan Perry i Lisa Gerrard prvotno bili smatrani alternativnim new-age ogrankom tokom 80-ih). Ovaj album je više od world-musica, on sadrži i supstance psihodelije, ambijenta i alternativnog metal/rock izraza, te je u svim pogledima originalan izdanak koji ne podliježe nikakvim marketinškim mjerilima. To sve govori da će trebati proći mnogo vremena da ovaj album 'sjedne' na svoje mjesto prepoznatljivih vrijednosti koje još uvijek nisu dovoljno u opticaju. Tamerlan je po svemu sudeći veoma promoćuran glazbenik čija karijera nije kratkog daha, a tko zna, možda će mu ovo jednog dana biti i najbolje dostignuće. Barem tako pokazuju svi prikazani parametri.

Originalno, unikatno, posebno i nadasve egzotično akustično ostvarenje koje se bez ikakvih problema može staviti u kategoriju najboljih etno/folk/world-music ostvarenja 2010. na području ex-Yu. Još kad bi ga i mediji prepoznali i podržali, imao bi jednog dana prilike nastupiti i na prestižnim etno-festivalima. Uglavnom, bezrezervno sjajno djelo puno emotivne i ambijentalne energije.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/06/2010