Neo-folk, gothic i ambijentalna instrumentalna glazba s djelomičnim korijenima u tradicijskoj glazbi srednje Azije kroz prizmu underground rock kulture sa šlihom Balkana.

Tamerlan je oneman band iz Beograda sa vrlo zanimljivom, rockerski nadasve netipičnom historijom, a i glazbom iza koje stoji Timur Iskandarov. On se još 1994. godine sa obitelji doselio iz srednje Azije s područja između hladnih sibirskih šuma i pustinja Uzbekistana u Srbiju, te je u međuvremenu bio i polaznik glazbene klasične škole za akustičnu gitaru i lutnju. Obrazovanje mu je omogućilo da razvije vlastiti specifičan stil baziran na klasici, folku i još čitavom nizu elemenata rocka, metala, gothica i ambijentalne glazbe. Sam kaže da nije želio biti još jedan u nizu glazbenika koji će koristiti svoje obrazovanje u svrhu suhoparnih interpretacija djela koja su stvarali drugi autori, pa je kroz razvoj vlastitih afiniteta ispolirao stil radeći sa raznim grupama i ansamblima. Uglavnom se usavršavao u mračnijim teritorijima glazbe između ostalog provevši jedno vrijeme u akustičnom black metal sastavu Strevlosh Zvezda, te je 2005. odlučio da pokrene svoj osobni projekt-band prozvavši ga Tamerlan po poznatom uzbečkom ratnom lideru i vještaku iz 14. stoljeća. Nastavivši istraživati glazbene afinitete u okviru metala, atmosfere, mistike i ambijenta, prvi demo "Tamerlan" objavio je 21.III 2006. točno na 670. obljetnicu rođendana čuvenog Uzbeka. Sadržavao je 4 instrumentalne kompozicije, te je materijal vrlo dobro prihvaćen kod kritike i publike unatoč lo-fi produkciji. Naredni rad EP "Full Moon Festival" objavljen je 3.VI 2007. i na njemu je Timur dobio mogućnost da radi sa profesionalnom opremom, a materijal je izdan za Dark Revolution/ Insurrection Records etiketu s kojom je ostvario i prve solo nastupe u sklopu festivala Samhain 2006. Za potrebe povremenih živih nastupa okuplja prateći band sastavljen od prijatelja i kolega, no najveći dio kreativnog rada Timur obavlja sam u studiju kao kantautor.

"The Antiexistence" je njegov prvi dugosvirajući rad koji je završen još tokom 2007., ali je zvanično objavljen tek sredinom 2008. za spomenuti Insurrection Records/ Dark Revolution koji između ostalih u svojem katalogu imaju i novosadski DreDDup. Početkom juna 2009. reizdan je za talijansku online izdavačku kuću Eklipsi Netlabel.

Sam album je instrumentalni solistički Timurov rad koji je najvećim dijelom baziran na klasičnoj akustičnoj gitari, no studijski koncept proširio je zvučne horizonte kroz povremeno korištenje elektronike (samplovi, efekti zvona, šumovi, kibernetički zvukovi, ritam mašina) i analognog zvuka (udaraljke, synth, klavijature, električna gitara). Kroz pomno izabran spektar instrumentalističkih boja koje su mahom jednostavnih obrisa u kojima se dobiva potpuni akustični dojam, Tamerlan prikazuje cijeli arsenal različitih glazbenih obrazaca na nenapadan i vrlo prijatan, miran i samozatajan gothic ugođaj. Premda je čitav materijal njegovo kantautorsko djelo gdje je sam odsvirao sve instrumente, ovdje je čisto zbog samog artističkog pristupa dozvolio dva gostovanja; u uvodnoj ambijentalno - elektronskoj kompoziciji "Beneath the moonlight" kao narator se pojavljuje Somnifera Profunda (njegova redovita gošća koja na živim nastupima svira klavijature) u vrlo kratkoj recitaciji, te na samom finišu albuma gdje se u vrlo mračnom i laganom broju "Epitaph" također kao narator pojavljuje producent Stanko, inače glazbenik koji povremeno nastupa sa njime kao session perkusionist.

10 kompozicija u kojima je težište akustike i uvjetno rečeno elektronike ravnomjernih odnosa, izbacuje nekoliko instrumentalnih favorita koji se sami po sebi izdvajaju zbog specifične Timurove gitarističke izvedbe. Prvi od njih je vrlo plesni komad "Manipura (evocation of Amon)" u čudnovatom obrednom dvodjelnom ritmu pogodnom za plesanje kola koji je vrlo blizak temperamentu balkanskog 3/4 takta gdje Timur pokazuje sve svoje instrumentalističke vještine spajanja minimalističkog gitarskog melodičnog folka Orijenta i srednje Azije sa neo-klasicizmom koji je još od sredine '50-tih godina 20. stoljeća prisutan u folk-rock sferama, no njegovi temelji nisu kao primjerice kod Woody Guthrieja, Bob Dylana, Simon & Garfunkela, Joan Baez... u bluesu, country i bliskim angloameričkim tradicijskim folk obrascima. Ovdje, kao i u primjerice naslovima "Tristans lament" ili odličnoj "Like Gods at dawn" s natruhama akustičnog gothic-metala, Timur barata svojim autohtonim tradicijskim folk motivima u kojima se otklanja od stereotipa 'narodne' glazbe pretvorivši je u suvremeni kantautorski izraz bilo kao plesno-obredne kreacije ili one, čistog ambijentalnog ugođaja. Melodijski, svirački i aranžmanski, vidljiv je visoki stupanj obrazovanosti koji mnogim ne samo ovozemnim, već i svjetski poznatim glazbenicima manjka. Timur ne šara sa svojim formama i glazbenim fazonima od nemila do nedraga u koje se mnogi glazbenici uključuju samo zbog egzotike, već on ovdje donosi pregršt vlastitih progresivnih minimalističkih ideja s kojima širokoj audijenciji približuje ovaj vrlo bogati i raskošan folklor nama vrlo malo poznatog podneblja srednje Azije. Dio albuma u kojem je naglasak stavljen uglavnom na instrumente s tipkama uz slojevite produkcijske zahvate ("Drink for the dead") pokazuje kreativno bogata riješenja koja svoje korijene podjednako duguju klasičnoj glazbi i načelima ambijentalnog gothic neo-folka ("On the edge of eternity") gdje se ne preza niti od izleta u laganu prostornu psihodeličnost, te se vrlo dobro spajaju i neka načela pop-glazbe s primjesama duba, elektronike i melodične akustike, primjerice u ležernoj plesnoj slow-down laganici "Into Dementia (realm of depths part 2)". Kao svojevrsni ambijentalni komadi ovdje se nalazi nekoliko komotno raspoređenih brojeva (između ostalog "Shadow walk" sa šumovima valova i cvrkutom ptica, kao i završni klavirski intermezzo "Hidden track"), te se tako album ugodno i vrlo slušljivo rasprostire na klasičnih 45 minuta.

Ovdje se dakle nalazi šarolika lepeza različitih glazbenih formata koja djelomično donosi i neke natruhe folka s Balkana, te album kao takav ima i svoj stanoviti etno world-music pečat, dakako u mračnijem raspoloženju. Glazbena kritika je ne tako davno smatrala za neke od prvih pionira u popularnoj glazbi koji su pribjegavali izletima u tradicijsku ostavštinu folka krajeva Afrike, Orijenta i dalekog Istoka (The Beatles, The Rolling Stones, Talking Heads, David Byrne, Japan...) da je za takvu, posebno istočnjačku glazbenu kulturu potrebno aktivno sudjelovati u društvenim kretanjima, religijskim i svjetovnim obredima, te da se oni u okviru zapadnjačke pop-glazbe koriste isključivo samo s ciljem bi se naglasila nekakva posebna egzotika. Međutim, vrlo brzo se ustanovilo kroz cijeli niz transformacija kroz new-age, world-music, Peter Gabrielov WOMAD, te još čitav niz različitih world-etno sufiksa i prefiksa tokom '80-tih i '90-tih da je za razvoj same scene popularne glazbe i rocka koji je upao u stagnirajuće i retro obrasce neophodno tražiti nove oblike izražavanja koji su se otkrivali zahvaljujući neumornim glazbenim istraživačima i muzikolozima. Stoga Timur, odnosno njegov Tamerlan s pravom stoji na visokom pijedestalu ovozemnog etno kruga bez obzira na njegovu specijalnost vezanu uz ambijentalne gothic stilizacije. Glazbenik je to koji posjeduje uglađenu vještinu instrumentalizacije, zavidni kompozitorski nivo, a i ono što je neophodno, ima cjelovito znanje vezano uz folklor njegove nekadašnje domovine. Kada se usporedi cijeli niz naših etno world-music izvođača koji znaju zaglibiti u egzotiku zemalja u kojima nikada nisu bili i njihov folklor poznaju uglavnom preko zapisa koje su sakupili etnomuzikolozi, Tamerlanov rad je tim više vredniji jer sadrži njegovu zavičajnu autohtonu kulturu prikazanu na suvremeni gothic neo-folk način.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/07/2009

> vidi sve fotke // see all photos