Peti Tamerlanov rad potpuno prikazuje njegove afinitete prema klasičnoj glazbi.

U nešto manje od pola sata Tamerlan je interpretirao 8 kompozicija talijanskog skladatelja Carla Domeniconija s istoimenog albuma objavljenog 1985., a riječ je o relativno kraćim suitama za klasičnu akustičnu gitaru. (Koyun-baba je turski naziv za pastira). Dvije od njih je napravio u kolaboraciji sa Acoustik Timbre Frekuency ("II - mosso - invocation") i Immundus ("IV - presto - catharsis") koje čine onaj eksperimentalniji i mračniji dio zbog drugačije produkcije i elektronskih ambijent supstanci u rangu neo-folk/ post-industriala. Sam sadržaj koji se temelji isključivo na akustičnoj gitari je brižljiva interpretacija notnog pisma koji dovoljno ukazuju na klasičnost izraza sa naslovima imenovanih po glazbenim tempovima i formatima - "I - moderato", "II - mosso", "III - cantabile", "IV - presto" i "III - cantabile - haunting". Tamerlanova svirka je suptilna i daleko od toga da je 'školski' odrađena. Premda ne znam kako suite zvuče u originalu, ova interpretacija se doima vještom, fleksibilnom i nadasve emotivnom, a tu bi sad valjalo razglabati sa samim autorom o pogođenom štimungu. Jer kad na primjer uzmete izvedbe Chopinovih istih djela čuvenih pianista Vlade Perlemutera i Ive Pogorelića, razlike su ogromne. Svaki od ove dvojice velikana izvodi ih po svojem nahođenju, onako kako smatraju da ih je Chopin prvobitno izvodio i zamislio, a to je diskusija koja otvara niz daljnjih analiza i tumačenja...

Ono što je boljka inače gotovo sve klasične glazbe koja ima ovakve suhoparne naslove jest da je sofisticirana u svojoj umjetnosti i podložna je najrazličitijim tumačenjima o tome šta autor prikazuje ili šta iza njih skriva kao kad se primjerice u rocku pojave nazivi instrumentalnih kompozicija poput "R'n'r", "Tango", "Valcer", "Rondo", "Blues", "Swing" i sl. U principu, ovdje se kroz svih tih 8 skladbi ("Intermission" je 6 sekundi tišine) otvara onaj subjektivni doživljaj Tamerlanove interpretacije koja povezuje sponu između njega i Domeniconija kao autora, no zbog mojeg ograničenog poznavanja cjelokupnog gradiva ne mogu ništa određeno konstatirati da li je to ono idealno što bi trebalo biti ili je neka drugačija igra u pitanju. Osobito što se tiče teme "III - cantabile" koja je sama po sebi širokih razmjera (od nekoliko različitih konteksta sve do imitiranja ljudskog glasa). S tehničke strane čitav rad zvuči perfektno s mnogo interludija i povremenih lajt-motiva, svirka je na visokom nivou kakvog ima malo tko u oblasti r'n'r-a na ovim područjima (pa i šire), a sve skupa odiše onim klasičarskim ugođajem za koncertne dvorane. No, ali od ovaca ovdje nema ništa. Samo imaginacija koja otvara percepciju za romantično sanjarenje i maštanje o travnatim brdašcima i ganjanju stada. Čudo, u priči nema nekog psa ovčara i pastirske frulice...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/04/2011