Teško bi se Timura Iskandarova iliti Tamerlana moglo po dosadašnjem radu koji broji 8 studijskih albuma, jednog EP-ija i jednog split izdanja uvrstiti u kategoriju rockera. Barem ne onog klasičnog koji podrazumijeva gitarsko prangijanje riffova, solaža i nekih adekvatnih plesnih tempova. Prije svega jer je izrastao iz jedne sasvim drugačije subkulture mračnih metalaca sklonih akustici, neo-folku, post-industrialu i ambijentalnoj glazbi, a to je odmah u startu sasvim drugačiji pristup koji izostavlja uobičajenu baladičnost i rockerski sentiment, a pogotovo mačoidan gard i glamuroznost. No, nije naodmet da se i kod njega takva pravila ponekad krše jer kao što je upriličio prethodni sjajan album "Luciferian" (objavljen koncem 2016.) davši nove smjernice neo-folku na svoj specifičan, već prepoznatljiv darkerski akustičan način ne dajući gotovo nikakve šanse električnoj gitari, tako se ovdje pozabavio dubljim tkanjem svojeg ionako rafiniranog segmenta ispreplitanjem vlastitih vokala u srazu s kompaktno zacrtanim minimalističkim gabaritima same glazbene strukture s potpunim bendovskim gabaritima bubnjara BoRe (Borivoje Janacković - dreDDup), dva gostujuća vokala (Cecilia Bjärgö iz švedskih bendova Arcana, Der Blaue Reiter i Sophia, te grčki vokalist Alexandros koji je boravio u 5-6 manje znanih sastava, danas živi u Londonu) i tek jednog električnog gitarističkog izleta u završnoj kompoziciji "Indivination path" na račun psihodelične impresije Sylvain Bégota iz francuskih doom/ death metal bendova Anthemon i Monolithe.



Sad, naoko ova slagalica može djelovati da je Tamerlan napravio 'bendovski' album, ono što se kaže iz garaže ili nekog iznamljenog prostora gdje su oni imali zajedničke probe usavršavajući tehniciranja. Ni govora. Razdvojeni na ogromnim stotinama kilometara od Švedske, Londona do Rusije, Istanbula i Novog Sada gdje je snimljen glavni zapis (u DURU Studios kod MiKKe iz dreDDup) izmjenjivali su snimke na već dotjerane akustične matrice i zahvaljujući spomenutom MiKKi iliti Mihajlu Obrenovu, sastavljen je izuzetan audiofilski doživljaj od gotovo punih sat vremena na kome se može uistinu čuti svašta, naravno, ako diskofilsko uho ima utanačen senzor za spoznaju nemanipulativne i nekomercijalne glazbe vrlo pitkog i ujednačenog odmjera koji se giba od laganih do nešto, čak začuđuje plesnijih struktura poput najkraće pjesme "The hierophant" (samo 5 minuta) koja bez ikakvih problema može stati u rang najvećih hitova The Sisters Of Mercy.

Ne iznosim ovo bezveze. Neki dan sam prisustvovao jako lijepom događaju. Moj mlađi brat me posjetio s novom djevojkom iz Bjelorusije, a već više od 10 godina živi u Berlinu. Inače je rođena u dalekom Sibiru još u vrijeme SSSR-a, otac joj je Uzbek iz Tadžikistana, a majka židovskog porijekla, te su živjeli uglavnom u Bjelorusiji. Govori, naravno bjeloruski, kaže ukrajinski je skoro isti jezik, ruski je nešto drugačiji, ali govori i engleski i njemački, a gotovo sve razumije hrvatski i srpski, sve su to jako slični jezici, čak i u dijalektima. Ono što nismo u razgovoru znali reći našim slavenskim jezicima, poslužili smo se engleskim jer je ekspert koji osim toga predaje taj jezik u berlinskoj školi. Ok. Za dobrodošlicu sam joj pustio bjeloruski, meni omiljen bend Port Mone iz Minska, odmah je kazala, ajoj, pa znam taj bend, bila sam na njihovim koncertima 'majko mila, nisam to očekivala da čujem u Zagrebu!', a nakon toga upravo ovaj novi album Tamerlana. Kazala je, da, naravno, zna i za njega, pa smo odslušali čitav album i onda je slijedila cijela priča upoznavanja što daje fantastičan dekor za daljnje razumijevanje.

Etnološki, etimološki i etnomuzikološki gledano, bilo koja srodna zajednica uvijek nađe zajedničke točke privlačnosti i razumijevanja, pogotovo kad nisu relacije svrsishodne da se odnose na komercijalnu zapadnjačku pop ili onu čistu balkansku ekspoataciju, a Tamerlan nije nimalo dio neke nekonvencionalne psihološko-umjetničke vukojebine premda mu je krvna slika taman da poremeti kardiogram svih onih na čijem je teritoriju živio upijajući i njihov jezik, običaje i kulturu, ali ostao je dosljedan sebi i svojoj ostavštini, te ga se prvenstveno zbog toga mora cijeniti kao posebnog umjetnika bez određenog državljanstva, a opet nije Rom ili Cigan (rom=moj brat) koji bi svoja uvjerernja mijenjao za jednu cigaru ili obećanje da će za potpis na idućim izborima dobiti hvat drva za loženje. Jednom su me krstili s 'vladimir hvat' izostavivši slova 'o' i 'r', šlampavi portiri, pa sam kao 'hvat' morao dokazivati jedno dva mjeseca da sam Horvat. Tamerlan, nema takvih problema. Njegova glazba teče akustično i uglavnom lagano na ovom albumu bez ikakvih devijacija pružajući dekor mračnih neo-folk molova koje, istina on nije stvorio legitimno da ih može zaštiti kao vlastiti trade-mark, nadebelo nalikuju ranim Mizar (ponešto i na Joy Division, Fields of Nephilim, pa i onim, manje voljenim i obožavanim akustičnim Swans kad su radili one patetične albume koncem 80-ih i tijekom 90-ih. Obredi su to uglavnom u melodičnim legatima počevši od umjerene "Heart of a man - soul of a wolf" koja već po samom nazivu dovlači jasne konotacije usmjerenosti fabule - ljudske nepoćudne prirode što odvajkada obuzima dušu mrakovima, bilo oni izvučeni iz konteksta duboke prošlosti, šamanizma, religioznih kontradikcija ili modernih vremena. U zvuku i emociji, ovaj album opčinjava upravo takvim senzibilitetom nastavljajući spomenutom "The hierophant" koja je ubjedljivo najrockerskiji Tamerlanov domet gothic-rocka (ko' stvorena za darkersku Jabuku 1987.), preko laganije "From the vast primordial ocean" s mračno šaputavim i režavim vokalom ko' da ga sriče gladni vuk željan krvi i mesa uz pozadinske odjeke pratećeg ženskog vokala i neuobičajeno kompleksnog aranžmana sastavljenog od 5-6 promjena tempova i dinamike, no nivo dramatizacije niti u jednom momentu nije oskrnavljena klizeći bogato ukrašenom psihodelijom. Swansi su u tom pogledu znali mnogo toga izgubiti minimalističkim repeticijama, slagali se vi ili ne, meni njihovi akustični albumi, a pogotovo onaj solo Michael Gire "Drainland" (2017) nikako nije legao. Tu se sad susreće i jedan daleko fiktivniji komad "On the wings of cosmic light" koji će podsjetiti na Mizar kombiniran s akustičnim Swans, samo za razliku, osjeća se više makedonskog i bugarskog folk elementa nego li je to Gira pokušavao tamo još prije 3 desetljeća. Timur fino plete staccata s legatima od pjesme do pjesme ne narušavajući harmoniju osobnog hedonizma u mračnjaštvu i simbolici mračnog tradicionalizma nadahnutog folkom i post-modernizmom izniklog iz klasičnog rocka i black metala ostavljajući sve te žanrove postrance uljuljkujući u snen baladičan 'crnomisni' psalam "The crippled God" kojeg na prve 4 minute pjeva Cecilia, a iznosi čak 11 i pol minuta. Psihodeličnim fluktacijama obojen gothic doveden skoro do doom konotacija s eksperimentalnim fragmentima u posljednjem aktu, ovo je po mom mišljenju jedan od njegovih rijetkih progressive komada gdje se nije libio otići u duboku širinu zvučne vizualizacije nakon koje "Unexorciseable" zvuči poput pop-black kamilice, ali samo je to moj subjektivno ambijentalno/ atmosferski dojam. Da je stavljen na početak albuma ili na neko drugo mjesto, možda bi djelovao drugačije, ovako je osjećaj da služi popuni albuma mada oko treće i pol minute Tamerlan nešto zbori na, hm, uzbečkom (možda ruskom, nisam najsigurniji) jeziku uz sablasnu laid-back dijafragmu od koje se naprosto smrzavaš ko' da si u Sibiru. Posljednji dio aranžmana je opet plesan insinuirajući akustične black metal fragmente, ali ih se nikako čvrsto ne prihvata jer ima svoju senzibilnost koja je oduvijek pucala na originalnost. Jedna od lakših i velikom auditoriju prihvatljivijih mogla bi biti predposljednja "Slave under will", ali nemojte me držati za riječ. Niti Bowievu "Space odditty" nitko nije zapazio kad je prvi put objavljena 1969., a ovo je jedna upravo od takvih poema koja može imati istovremeno i sjajan, ali i neprimjećen feedback. Osobito je uspješno odrađen melodičan 'drive' synth efekt pun psycho-putešestvija koje posebno izlaze do izražaja u zadnjem dijelu kompozicije. Završna, spomenuta instrumentalka "Indivination path" skoro da počinje poput legendarne "Man of the world" Fleetwood Mac iz onog perioda kad je Peter Green drugovao s ekipom koja se tokom 70-ih, a pogotovo 80-ih iz bluesa i rocka prešaltala u pop i dance-rock, no daljni tijek kompozicije je ambijentalno i psihodelično putovanje u samoću prostranstva gdje se duša bori s vlastitim demonima pokušavajući ih se otresti poput onog uvodnog ljudskog srca s vučjim instinktom.

Mistično, mračno, dobrim dijelom i zagonetno ostvarenje, ali nikako dosadno ili monotono. Kao što bi provjereni somlijeri ili enolozi rekli - neka vina su za opću veselicu, a neka se uživaju u tišini i samoći, tako je ovaj album prikladan za individualno opuštanje i nikako nije izuzev navedenih nekoliko, nazovimo 'pravih čaša' za ekipu na plesnom podiju Jabuke ili bilo kojeg darkerskog kluba fokusiran na ciljani perceptor gomile koja jednako misli i doživljava, primjerice, lupit ću, The Smiths ili The Cure hitove premda su ovi drugi znali napraviti takvih psihodeličnih pjesama od kojih se srce smrzne, a duša ode u totalni ambis depresije. "Infinigrammaton" pogađa depresivnom ljepotom avanture skrivenih mrakova ljudske duše. Slušati bez ikakve preporuke lekara ili apotekara. Ne treba se savjetovati sa stručnjacima, filozofima i psiholozima jer oni znaju svašta nadrobiti od ničega, to im je struka i posao. Samo uzeti "Infinigrammaton" i otpiliti sveznalice.

Naslovi: 1.Heart of a man - soul of a wolf, 2.The hierophant, 3.From the vast primordial ocean, 4.On the wings of cosmic light, 5.The crippled God, 6.Unexorciseable, 7.Slave under will, 8.Indivination path

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/03/2019