Nastavljajući zapoćetu inovaciju na prethodnom vokalnom albumu "Ain" (2014), Tamerlan je koncem 2016. objavio novi dugosvirajući rad i to ovaj puta ponovno za drugu etiketu, ruski Cacus Belli Musica. Sam izdavač je opovrgao neke moje dileme potpisavši ga kao srpskog autora, a sad, o tome bi se dalo naširoko raspravljati s obzirom na njegovu nacionalnost kao Uzbek, život u Beogradu, pa u Istanbulu... Njegova glazba se permanentno razvija na minimalističkim osnovama šireći obrednu aureolu. Uz pomoć gostiju, što na vokalima, što na instrumentima, njegova sve više rasprostranjena bogata staccata akustične gitare ukrašena su i s električnim distorzijama (i ponekim neophodnim legatima) neprekidno se valjajući u čudesnom spoju neo-folka, gothica i neo-classicala s primjesama black metala izbjegavajući bilo kakve primisli od prebacivanja tempova u veće brzine. Uz šturi, ali profinjeni bubnjarski set Aleksandra Maksimovića (iz The Father Of Serpents i Tibia) vrši se upravo taj obredni scenarij što nije striktno vezan za bubnjarski rad. Može ga biti, ali i ne mora, kod njega je daleko bitnija kompozicija s ujednačenim, vrlo dostojanstvenim senzibilitetom u kome nikad nije bilo banaliziranja ili povođenja ka niskim strastima.



Ako se do sada o njegovom radu moglo govoriti iz nekog striktnog rock konteksta kojeg je redovito vješto zaobilazo, a opet je sustavnim njegovim elementom, onda je uvodna "Patricide" jedan od upečatljivo najjačih komada čitave mu karijere. Neopisivo nalikuje na kombinaciju Joy Division/ Mizar u unplugged varijanti, a na vokalu kao da smo dobili Gorana Tanevskog. Tempo je vrlo plesan, a zanimljivo je to da kompozicija od početka do kraja ima vrlo optimistična staccata, tako da je ovo sasvim mogući pritajeni hit koji će se otkrivati postepeno. Tipični dark/neo-folk slijedi u šaputavoj "Burn in peace" s 3/4 ritmom, pozadinskim harmonijama (synth moguće) i nešto kompleksnijem aranžmanu, no sve to ipak nagovještava da će i ovaj album ostati u poznatim gabaritima bez nekih naglih obrata ili težnje ka stvaranju klimaksa s nekakvim epicentrom u 2-3 ključne kompozicije. Ipak, Tamerlan postepeno nijansira stvar od stvari različitim vokalnim intonacijama poput mračnih black metal šapata ("Until dreams are all that's left"), spoken-worda ("Come and see" s odličnom gitarskom distorzijom) ili onih režavijih ("The beholder"). A nakon zgodnog instrumentala "Apoetheosis" s doom referencama vokali u nešto kompleksnijoj "Lucifer's son" dobivaju metodički razvoj od šapata sve do prijatnog tenora uz pratnju violine Khargasha (iz Obscured) koja dodaje tugaljiv ugođaj. Završna "Faces in the fog" na pokajnički način eterično zaokružuje 40-tak minuta materijala kome su značajke daleko svijetlije i optimističnije spram prethodnih radova.



I premda album po datumu izlaska (16.XII) spada u 2016., njegova eksploatacija je vezana uz 2017. (neki portali su ga preuranjeno stavili i u 2016.), ovaj, hoću reći da je Timur Iskandarov malo zeznuo samog sebe baš upravo tim potezom. Dobar album se nikad ne bi trebao objavljivati desetak-dvadesetak dana uoči Nove godine. Najbolje ga je objaviti izvan nekakvih blagdana, značajnih datuma, u neko sasvim deseto vrijeme kad ljudi percipiraju slobodu, a ne silinu medijskih, religijskih i svakojakih napada. Da se razumijemo, ovo nije nimalo napadan album, Tamerlan je miran umjetnik svojeg kova, znatno drugačijeg od komercijalnog kiča kojime se bombardira uoči Nove godine, a ovdje je napravio do sada svoju najbolju pjesmaricu s impozantim učinkom, barem za mene: 7 sjajnih vokalnih komada i jedan instrumental, a do sada su bili samo instrumentali u kojima sam maštao o njegovoj percepciji. Spomenuti prethodni album "Ain" je bio prvi vokalni, odlično uređen, a ovaj je još bolji s malim, ali znatno vidljivijim napretkom. Mišljenja sam da će se Tamerlan ovakvim vrlo finim razvojem u kome nema pretenzije za nikakvim kičerajom i trendovskim smećem odvaliti u samostojećeg umjetnika kome će žanr iz kojega očito izlazi jednog dana obilato isplatiti. Uporan je, gradi vrlo strpljivo svoju glazbu, nigdje ne žuri i nije mu ko' Canetu bitno 'hoću sad i hoću sve'. Tamerlan je nova budućnost neo-folka.

naslovi: 1.Patricide, 2.Burn in peace, 3.Until dreams are all that's left, 4.Come and see, 5.The beholder, 6.Apoetheosis, 7.Lucifer's son, 8.Faces in the fog

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 24/02/2017