Grunge na engleskom ili doom na srpskom jeziku? Debi album novosadske supergrupe odiše s dvije opcije upravo kao njihovo ime na engleskom i naslov albuma na srpskom jeziku. Problem ili ne, ovdje je jedan od respektabilnijih ex-Yu rock albuma 2009.

Dvije omaške (namjerne ili slučajne) odmah će zagrepsti u oko svakog tko u ruke uzme ovaj album. Prva je naslov albuma ispisan na ćirilici, a druga je da se na njemu nalaze samo četiri skladbe ispjevane na srpskom. Da li pjevati na engleskom ili srpskom, pitanje je sad? Međutim, kada se album presluša, stvari su potpuno drugačije i sjedaju na svoje mjesto...

Ova takoreći supergrupa oformljena 2007. u Novom Sadu spoj je četiri iskusna muzičara koji su svoj zanat stekli dugogodišnjim stažom po različitim glazbenim žanrovima koji su eksplodirali na ovom prvijencu objavljenim 22.V 2009. u izdanju novosadskog Studentskog Kulturnog Centra. Službena promocija zbila se 15.X 2009. u klubu Trema (Srpsko Narodno Pozorište), te je premjerno objavljen i video za pjesmu "Be there" koja je ujedno i najbrži broj albuma. Odmah u glavu šibaju čvrsti gitarski riffovi na natruhama grungea, plesni ritam, melodičan bas, izuzetno mračan metalizirani vokal i rock-metal potka koja se provlači kroz cijeli tijek albuma. Taman nakon izlaska albuma band je napustio basist Andras Ispan - Bandi, a zamijenio ga je Nenad Patković, a uz to, band je još ranije imao personalnu promijenu na vokalu; prvi pjevač bio je Damir Marković, dok je na albumu sve vokale otpjevao Milan Petrović.

Početni dio albuma koji uključuje i promotivni singl "Be there" je čvrsto nabijenih grunge struktura - "Illusions" nakon početnog jednominutnog 'zatjeravanja' s učestalim breakovima i ležernom letargijom uvodi u baražirani klasični Seattle stil Soundgarden i Alice In Chains s povremenim Led Zeppelin sintagmama uz Milanove promijenjive vokale koji su čas u prvom planu, a čas duboko potisnuti u pozadinu. Druga "Isolation" je nešto umjerenijeg takta poput hard-rock miksa Pearl Jam i Stone Temple Pilots sa zavijajuće zategnutim doom riffovima nalik na Melvins i Electric Wizard, te bogatim nadogradnjama solo dionica i vokala u prilično tromom tempu. Središnji dio programiran je za dvije lagane melodične rock elegije "Flood" i "Burning icons" gdje se točno osjeća naboj klasičnih, školskih primjera posljednjih radova Soundgarden (osobito "Superunknown" i "Down On The Upside") uz obilato prisustvo Pearl Jam letargije i povremenih psihodeličnih ambijenata uokvirenih s još nekoliko nadosnimljenih gitara. Pravi užitak masnih gitarskih riffova i čistih podebljanih prostornih basova dolazi u čvrstoj, ali sasvim umjerenoj, pa i komercijalno ugođenoj doom/stoner-rock "Deicide", te još tromijoj i mračno pesimističnoj, Black Sabbath-ovskoj "War" kojoj doom-metal pridjev još bolje stoji. Vješte gitarske kombinacije improvizacija, riffova i razlivenih sekvenci u spregi sa tromim taktom i naglašenim basom dočaravaju izuzetnu snagu ovog najmračnijeg komada albuma. I onda taman kada se slušatelj ugodno prepusti ovom križancu grungea, hard-rocka i prijatno uštelanog dooma s elementima psihodelije, dolazi treći dio albuma koji je otpjevan na srpskom jeziku i tu počinju problemi vezani uz gore spomenuti nesrazmjerni koncept 'pevati na engleskom ili srpskom'. Kada Milan počne pjevati u skladbi "Adam" na srpskom, mora se priznati da posve odudara od dotadašnjeg rock-metal vokaliziranja pretvarajući se u prilično patetičnog, skoro pop-pjevača koji je sasvim slučajno zalutao u ovu, inače vrlo čvrsto nabijenu hard-rock/blues/metal skladbu. No, kad ga zaori sa svojim muškim testosteronskim režavim glasom, stvar se vraća na svoje prapočelo, ali dojam koji ostavlja ovaj obrat ka srpskom jeziku je da bi ipak bilo bolje da su Grate napravili album na samo jednom jeziku. Nekako sam dojma da mu engleski jezik bolje stoji jer već za narednu "01" u lakšem thrash rock-metal izdanju negdje na pola puta između Sepulture i The Jesus Lizard slušatelj mora ozbiljno naćuliti uši kako bi barem površno razumio tekst jer, slučajno ili ne, netko je nešto ozbiljno zeznuo u produkciji. Glas je mutan i nerazgovjetan, prljav, skoro u mekanom crust-grindu, a da li je to bila njihova želja ili ne, može se samo nagađati. Pokušavao sam nekoliko puta skontati tekst uz nimalo pretjerano zahtjevnu glazbu podebljanu čvrstim riffovima, no nisam shvatio smisao jer su neki stihovi progutani masnim naslagama zvuka koji je otišao u frekvenciju Milanovog vokala. Hm, ovo je slabija točka do tada vrlo dobrog albuma... Što se tiče naslovne "Prodaj nas", tu je odnos vokala s obzirom na prateću tromiju stoner-doom infrastrukturu gustih naslaga riffova i breakova nešto jasnija - dio kojeg Milan pjeva sa normalnom intonacijom je posve razumljiva, no kada ga u nekim sekvencama zaori poput bijesnog Al Jourgensena (Ministry), može se samo pretpostaviti što predstavlja onih nekoliko nejasno izvikanih stihova. 'Moja budućnost je u tvojoj prošlosti/ gubim misli u ovom kavezu... sva je zemlja razjebana, reci cenu, reci nešto/ nema pomoći - prodaj nas, nemamo kuda...', ali moram priznati da premda zaista nisam mogao razumjeti što sve Milan pjeva i izvikuje, stvar je kritička prizma ovih dođavola opljačkanih naroda i državica ex-Yu, mračna, apokaliptična i pesimizmom obavijena do daske poput one Ministry metal/electro industrialke "Welcome to the fall" s albuma "Flight Pig" (1996). Da, Milanov vokal je tu negdje u rangu Al Jourgensena koji se paralelno s naracijom nastavlja u pretposljednjem, vrlo žestokom doom broju "Neutemeljena ravnodušnost" gdje se jedino može shvatiti spoken-word dio teksta. Posljednja "Waves" je instrumental u žestokom tromom rock-metal maniru i kao odjavni dio 'bezuspješno razjebane prodaje' funkcionira vrlo dobro sa gitarskim baražama i minimalističkim treptajućim solo efektima koji asociraju na ubrzani electro-noise tremolo.

Kada se sve sabere, album prikazuje dva posve različita lica jednog banda. Prvo je fino, grungerski raspoređeno u pitkom komercijalnom izdanju s tekstovima na engleskom jeziku i nekolicinom potencijalnih hitova, a drugo je potpuno obavijeno mračnim truležom sve fleksibilnijeg doom-metala na srpskom jeziku. I jedno i drugo izdanje banda je umješno zamišljeno; prvo je čisto i rafinirano, drugo je prljavo i olovno mračno, mada se kao konačni rezultat razdvajaju kao perje od zahrđalog gvožđa. Osobno, bilo bi mi draže da su Grate napravili ako ne dva albuma, ono barem dva EP-ija ili mini albuma gdje bi razdvojili prvi dio albuma od drugog.

Kila perja i kila željeza su iste težine, ali koriste ga sasvim različite strukture ljudi. I jedno i drugo ima svoju opravdanu svrhu, pa tako i ovaj album koji se na prvo slušanje doima kao neumješno zakrpani spoj dvije faze rada. Treba se nadati da će idući rad ipak biti jezgrovitije sročen jer "Prodaj nas" pokazuje visoki kreativni doseg rocka, grungea i metala ove vrlo kompaktne i homogene supergrupe.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/11/2009