Debi album hrvatskog indie-rock banda koji zvuči na američki način podsjetiti će na legendarne Fugazi i Dischord produkciju biti će promoviran 3.XI 2009. (utorak) u zagrebačkom KSET-u.

Zagrebački kvartet ironičnog naziva ima kratku prošlost i rapidnu uzlaznu putanju koju bi valjda poželio svaki demo-band. Osnovani su početkom 2008., te su se ustalili u formaciji Petra (vokal), Darko (gitara), Zec (bas) i Marko (bubnjevi), a interesantno je da nitko od njih prije nije svirao ove instrumente u bandovima kroz koje su ranije prošli. Na opskurnom mini discu koji se već pronašao u smeću i sa samo jednim mikrofonom snimili su demo "Dugmetara Session" sa 9 mutnih i ćoravo nejasnih pjesama, ali one su po svojoj konfiguraciji i energiji bili dovoljni da zapnu za uho Matt Lebensa, vlasnika nezavisne etikete Radio Is Down (Olympia, Washington, USA) koji im je nakon svega par mjeseci postojanja banda ponudio izdavanje albuma. Sa samo 10 održanih koncerata (devet u Zagrebu i jedan u Ljubljani), Cripple And Casino su postali rijetki band koji se u vrlo kratkom vremenu oslobodio demo pozicije.

Na njihovim dosadašnjim koncertima, kao i na demo materijalu nije se baš najbolje mogao razaznati zvuk i svjetonazor kojem teže, ali sada nakon izdavanja albuma stvari su potpuno jasne. Novosnimljeni materijal (s većinom skladbi s dema) realiziran je u zagrebačkom studiju Kozmo uz svesrdnu pomoć njihovih prijatelja Mije Gladovića (Analena, Lunar), Vedran Brlečića (Contract), Saše Relića (Don't Mess With Texas, Lunar) i Mihael Belea (Peach Pit, Tanker), te je nakon miksa masteriran u San Franciscu kod Ben Adriana. U dogovoru sa Radio Is Down, band je besplatno dobio svojih pola od 500 štampanih primjeraka cd-ova za promo svrhe i distribuciju. Ovakav jednostavan tretman i dogovor mogle bi prakticirati i mnoge naše razvikane izdavačke kuće koje nameću svoje ponekad zaista stupidne uvjete pri čemu izvođačima još oduzmu i gotovo sva autorska prava i tantijeme...

Glazbeno, Cripple And Casino su vrlo jednostavan band koji svira čisti indie-rock u kojem se proteže debela ostavština melodičnog rocka još od vremena punka/ post-punka (Ramones, Joy Division, Gang Of Four, Scratch Acid) i alternativnog rocka s konca '80-tih (Pixies, Husker Du), preko noise-rocka (Sonic Youth, The Jesus Lizard, Shellac) i post-hardcorea (Fugazi) do novovjekovnih stilskih retro formacija kojih ima u izobilju. Bas je fino ugođen s masnijim distorziranim efektima, ritam je posve jednostavan i plesan, a dvije najvažnije stavke - gitara i ženski vokal su najupečatljiviji dio banda. Petra nema osobite glasovne mogućnosti, pjeva većinom u lineranoj putanji, ali vokal joj je naprasno ciktavo visok i gotovo vrišteće tanani nalik na nekadašnju Toyah Wilcock (supruga Robert Frippa), vedetu post-punka i new-wavea, tako da u nekim sekvencama nalikuje čak i na onaj ortodoksni crtić glas Yasuko Onuki iz japanskog noise kvarteta Melt Banana, ali ne na onako brzopotezno nerazumljiv način. A gitara, to je posebna priča... Darko je već na onim prvim nastupima po zagrebačkim klubovima naglasio svoj talent za ukroćivanje distorzija kroz raznolike oblike melodija, riffova, efektnih igara i dosjetki (atmosfere i natruhe surfa) što je konačno uobličeno vrlo dobrim performansima na ovom debiju.

Ovih 37 minuta otvaraju tri odranije poznate skladbe "Movie star", "Hormones" i "You'll be a dragon again" (ova potonja podosta nalikuje na Lizardove 'groove' klasike "Gladiator" i "Nub" sa završnim Sonic Youth elementima de-kompozicije) koje su nabijene relevantnim sintagmama snažnog post-punk/ post-hc izraza s izletima u noise i gitarsku atmosferičnost koja zamijenjuje suhoparne solaže, a onda dolazi nova "Hot air balloons" s elementima retro post-punka nove generacije koja je nažalost posustala nakon onih nekoliko furioznih albuma i zaglibila u komercijalnim strukturama (Rapture, Yeah Yeah Yeahs, Hot Hot Heat...). "Particles" će u svojoj početnoj bas liniji melodično podsjetiti na tradicionalnu zagorsku popevku "Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel", no daljnji rasplet ka slojevitim naslagama aranžmana pokazuje jedan od najkreativnijih dometa banda na albumu gdje se izmjenjuje čitavo brdo materije koja je već odslušana, no nikada u ovakvim miksu koji istovremeno sadrži dionice koje će prisjetiti na Fugazi (gitarska ritam linija laganice "Sweet and low" s albuma "In On The Killtaker", 1993), Pixies, Rapeman, Shellac, pa i na riffoidnu grunge školu s početka '90-tih. Kompozicija je vrlo dotjerana i po mom sudu jedan je od vrhunaca aranžmanske progresije Cripple And Casino. Kroz raznolika riješenja gitarskih tretmana s bogatim linijama, posebno u skladbama "Intro", masno baražiranoj i brzoj "Do my job right", muškim vrištečim 'one-two/ three-four/ five-six/ seven-eight' višeglasjima podebljanoj "These equations", te tipičnom plesnom post-punk komadu "Isuzu" kao otetom iz vremena Gang Of Four, Au Paris i P.I.L. (vrlo slično makedonskoj Bernays Propagandi), ovaj album bezrezervno zaslužuje da se pronađe u fonoteci svakog probirljivog audiofila koji potencira čvrsti i suvremeni rock 21. stoljeća. Uz sve ovo, tekstovi koji su odreda na engleskom jeziku puni su individualnih opsesija i sofisticiranih humoreska, a u samom kartonskom ovitku sa odštampanom lirikom nalazi se brdo namjernih lingvističko/ fonetskih gafova - igrica koje ukazuju da se Cripple And Casino zaista znaju transformirati u pravi američki alternativni rock svjetonazor. Shodno svemu ovome, uopće nije nikakvo čudo da su debi objavili u USA jer po svemu nalikuju na klasični underground rock band s one strane oceana, dok ih ovdje za Hrvatsku jedino veže krvno srodstvo i domaće ognjište.

Ovih 500 primjeraka albuma, koliko mi se čini, ipak je premala naklada spram one količine audijencije koja očekuje da konačno i neki naš band ostvari pravo djelo na trenutno aktualnom svjetskom underground nivou.

Cripple And Casino su pravi hrvatski Amerikanci.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/10/2009