Nakon prilično pospanog siječnja, u kojem su dominirali veliki koncerti tipa Brijačnica i Drito iz Tvornice, veljača otvara klupsku sezonu, pa je tako već na početku prvog vikenda trebalo dobro razmisliti u koji od klubova se zaputiti po porciju dobre muzike.

U mojem je slučaju izbor pao na Močvaru i to zbog dvije stvari. Zato jer nisam još gledao Cripple and Casino bez Darka, sa Svenom Sovićem na gitari i zbog američke supergrupe čudnog imena, čiji bivši bendovi mi ne znače baš puno. Još me jedna činjenica privukla ovom koncertu, a to je bio rani početak i završetak. Naime, organizatori su najavili početak koncerta za 20:30, što je značilo da će ova dva benda završiti svoje svirke tu negdje do 22. To je onima koji su željeli krenuti dalje u zagrebačku noć, ostavilo mogućnost posjete još nekog od klubova ili ostanak na slušaonici u Močvari. Ili, nekima kao meni, odlazak na počinak. Ne znam da li je ovakav rani početak bila želja glazbenika ili nešto drugo, ali je u svakom slučaju podržavam. U zakazano vrijeme, skupilo se pedeseatak fanova benda Cripple & Casino, koji su s neznatnim kašnjenjem krenuli u svoj set. Od njih smo dobili upravo ono što smo i očekivali, a to je porcija noise-rocka, koja je povremeno bila nježna, a povremeno toliko bolna da je jedini izlaz bio odlazak na dvorište, a ono što dosad nisam zapažao na njihovim koncertima, bio je simpatičan i maštovit kontakt s publikom pjevačice Petre, koji me u nekoliko navrata nasmijao, iako sam se koju minutu prije toga bojao njenog vikanja.

Stejdž je bio spušten ispred stejdža, pa smo nekako bili jedni nasuprot drugih, ko u nekom filmu u kojem se vode borbe prsa u prsa, no iako je nas, u publici bilo više, oba su puta pobijedili oni malobrojni koji su nam se suprotstavili. Od "benda koji se zove E", nisam znao što očekivati. Najavljivani su kao supergrupa u kojoj sviraju članovi bendova Come, Uzi, Live Skull, Neptune, Animal Hospital ili Karate, no imena ovih bendova nisu mi baš mnogo značila, a nije mi se ni dalo previše istraživati kako je to zvučalo dok su svirali svaki u svojem bendu, nego sam se radije pustio da me iznenade. Ugodno ili neugodno. Kako god!

Thalia Zedek (gitara, vokal), Jason Sidney Sanford (gitara, vokal) and Gavin McCarthy (bubnjevi, bekvokal) imaju priličan broj godina i priličan broj utakmica u nogama. Tijekom njihovog nastupa mislio sam da baš moraš voljeti svirati i putovati, kada se bližiš šezdesetima i putuješ po svijetu svirajući za stotinjak ili manje ljudi, od koji su neki došli malo popričati i uopće ne slušati ono zbog čega su trebali biti tiho. No, o takvima smo već dosta pisali. Bend je prošle godine objavio album za izdavačku kuću Thrill Jockey, a njihova muzika zvuči baš onako pravo američki, pomalo arhaično noizično, pomalo experimentalno uz odličnu nadopunu dvije gitare i dva vokala. Vokali su me podsjetili na Patti Smith i Nicka Cavea, pa ako si ta dva vokala možete smjestiti zajedno u jednu post-punk noise zvučnu kulisu, onda znate što smo dobili od ovog benda sinoć. Odsvirali su nam veći dio albuma znakovitog naziva "E", a počastili su nas i s par novih pjesama, koje ne odstupaju od materijala koji se nalazi na albumu.

Još je jedna zanimljivost vezana za bend, a to je gitara Jasona Sanforda, koja je prozirna, odnosno napravljena od zavarenih čeličnih dijelova, pa joj to daje poseban ton, a i vizualno je zanimljiva. Oni koji su upoznati s njegovim radom u prošlim bendovima, upoznati su i s takvom vrstom gitara, no meni je bila otrkiće. Ne mogu reći, da bendu predviđam blistavu budućnost, iako im je to debi album, ali mogu reći da bi ih ponovo otišao pogledati kad bi se ponovo pojavili u Zagrebu.

pedja // 05/02/2017