Nekako neprimjetno, ni sami neznajući u što se upuštamo, krenuli smo objavljivati recenzije albuma koji su nominirani za britansku prestižnu nagradnu "Mercury prize". Krenuli smo s GLASVEGAS, pa i FLORENCE AND THE MACHINE, a nastavljamo s THE INVISIBLE. Ostale nominirane možete pogledati na www.mercuryprize.com.

Od samih početaka benda, uspoređivani su sa TV ON THE RADIO što je nedavno navelo lidera benda Dave Okomu-a da konačno i kupi album od TV ON THE RADIO i posluša s čime ih uspoređuju. Neki su čak došli i do multietničkih usporedbi ovih bendova, asve što Dave kaže je da ih nikada prije nije slušao, a da sad kad ih je poslušao tvrdi da nisu loši. Tako barem legenda kaže.

Enivej, The Invisible ipak iza sebe imaju dosta utakmica u nogama, pa tako treba reći da je Dave Okomu priznati dio londonske jazz scene, dok je Leo Taylor lupao po bubnjevima sa Hot Chip a Tom Herbert basirao s Polar Bear-om. Album je producirao Matthew Herbert, elektro mag koji je radio s Bjork, Moloko, ali i R.E.M. ili Yoko Ono te Johnom Caleom.

Nakon preslušavanja albuma može se reći da ima određenih sličnosti s TV ON THE RADIO, no tako se može i reći na mnoge druge bendove. Tako npr Baby Doll ima lagani 80's štih sa isječcima The Edgeovih gitara, u Constant se čuju Gallupove bass dionice, In Retrograde su Radiohead iz Amnesiac faze, London Girl je pak mlađahna elektro-indie stvar, dok se pred kraj naslućuje art škola predvođena Talking Headsima ili pak Japan-om. Cijelim albumom proteže se laganini atmosfera (osim u Monsters Waltz koja je malčice uzavrela u središnjem dijelu) kojoj pridonosi tih i ugodan Okumuov vokal ispod kojeg su nasnimljene svakakve muzičke vratolomije

Problem može nastati kod intenzivnog očekivanja nečega, što se do kraja albuma, neće dogoditi. Nekome će ta opuštena i neformalna atmosfera pogodovati, nekome neće, a rezultat cijele priče je sličan omotu albuma. Djelomično blurav, djelomično poškropljen i prilično ugodan uhu.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 17/08/2009

PS: Obavezno slušati: London girl