Te 1994 uz "His'n'Hers", meni dragih PULP, na vrhu ljestvice MMove najboljih albuma stajalo je PORTISHEAD "Dummy". Za mene potpuno nepoznat bend, ali i izazov za preslušavanje albuma, koji se usudio zaprijetiti i podijeliti mjesto s jednim od, za mene, najboljih albuma ikad snimljenih. Elektronika, depresija i zanimljiv ženski vokal. Naoko, ništa zanimljivo za mene. Sušta suprotnost mojoj tada vedroj pop fazi.
No, vrag mi nije dao mira, pa sam album poskrivečki preslušavao i već na peto slušanje morao sam ustvrditi da se s razlogom našao tako visoko rangiran. Iako to možda i nije pravedno, ali upravo me taj album uveo u "trip-hop" vode u kojima su carevali MASSIVE ATTACK, da bi im se pridružili TRICKY i PORTISHEAD i načinili tada vrlo jako scenu u svom Bristolu.

Tri godine kasnije, još mračniji i depresivniji "Portishead" proglašen je novim remek djelom ovog dvojca, da bi uskoro nakon fenomenalnog koncertnog cd/dvd-a s njujorškim orkestrom nestali sa scene i krenuli se baviti drugim stvarima ili solo projektima.

Prvo pitanje koje se postavlja prije preslušavanja "trojke" je, da li je bilo vrijedno čekati 11 godina?

Na prvo slušanje "trojka" je toliko depresivna da mi je Lana zabranila slušanje albuma u njenom prisustvu. Kako PORTISHEAD nikad nisu "ulazili" na prvu, krenuo sam u preslušavanje… drugo, treće, četvrto, peto…

Silence, u svojem mističnom uvodu, dočarava atmosferu koja će nas pratiti kroz album, a vokal Beth Gibbons se pridružuje tek nakon pune dvije minute hip-hop ritmova i zastrašujućih gitara. Hunter odiše atmosferom Lynchovih filmova. Nylon Smile je prvi klasični Portishead komad koji sa stihom "I don't know what i've done to deserve you / I don't know what I'd do without you", već sad ulazi u moj "Hall of Fame" najboljih stihova, a time i pjesama.

The Rip počinje akustičnom gitarom i mirnim vokalom Beth Gibbons, te neodoljivo odsjeća na Mysteries sa njenog solo albuma "Out of Season". No, opet negdje oko dvije minute, pjesma mijenja ritam, koji se ubrzava, a kotrljajući synth ritam preuzima pjesmu i oblači je u novo kraut-ruho. Plastic…

We Carry On je vjerojatno najbrža PORTISHEAD pjesma ikad snimljena, a uznemirujući psihodelični ritmovi i Joy Division atmosfera tjera srce na sve brže kucanje i sva je sreća da traje "samo" šestipol minuta. Stakato ritam na Machine Gun dominira pjesmom i tu nije potrebno nikakvo daljnje objašnjenje. Small opet počinje kao mirna balada, da bi kasnije pjesmu preuzeli psihodelični zvukovi hammond orgulja i odveli slušatelja na "trip" u carstvo hippy generacije. Magic Doors većim dijelom stavlja vokal u prvi plan, a ritam ponovo priziva starije Portishead radove. Threads, iako ne najduža pjesma na albumu, slične je atmosfere kao i Silence na otvaranju albuma, pa se može lako zaključiti da je s njom krug zatvoren i da se može krenuti u ponovno slušanje.

Odgovor na postavljeno pitanje na početku, glasi: Genijalan album kojeg se isplatilo čekati toliko godina, pa ako im do četvorke treba još toliko nek si uzmu. Ja sam tu.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 31/03/2008