Podsjetnik kako se Hrvat borio za Hrvatsku 1992. Nažalost, danas to više nikome nije važno izuzev ako nije u pitanju nekakva politička igra...

Sa dalekog sjevera, iz švedskog grada Eskilstune, koji je čini mi se veličinom nešto poput našeg Slavonskog Broda (100.000 stanovnika, oko 100 km zapadno od Stockholma), stigao nam je opako ljutit i protestan antiratni prvijenac Robert Hrušovara - Kruške. Njega ste na ovim stranicama mogli upoznati preko recenzije nedavno objavljenog EP-ija "To Hell With Poverty!" (2009, Electric Tremor), a da ne ponavljam biografske detalje, pogledajte i pročitajte sami.

Samo jedna napomena, postoji metal band istog imena s Islanda koji s ovim Blood-Feud nema nikakve veze...

Subjektivno rečeno, kada sam poslušao ovaj opsežan konceptualni album, odmah mi je bilo jasno zašto ga nitko u Hrvatskoj, Kruškinoj domovini, nitko nije htio, mogao i želio objaviti. Bilo je to vrijeme kada se usljed rata 1991-1993/4 sve na ovim prostorima raspadalo, kako u ekonomskom, privrednom i materijalnom, tako i na glazbenom pogledu. Dok je komercijalna industrija odmah u prvi plan izbacila isključivo domoljubne pjesme koje su se vrtjele u vrijeme zamračenja, bombardiranja i svih onih strahota koje su proživjeli stanovnici Hrvatske i BiH zbog političkih bedastoća podijele teritorija bivše Jugoslavije, iz dijaspore je stigla snažna podrška ovog tada mlađahnog i nadubudnog glazbenika koji je sve te stvari doživio, vidio i realizirao na objektivan način 'sa strane' jer nije živio u Hrvatskoj. Uostalom, stvari se najbolje vide kada postoje otvoreni i jasni horizonti. Možda izdavači i nisu razumjeli što im to Kruška, odnosno Blood-Feud pruža, ali mogli su barem osim Damir Tiljaka koji ga je jedini prepoznao pokazati malo više odgovornosti i tog domoljublja koje su 'gajili'... Hm? Album je posve jednostavne građe s tri pjesme koje imaju po 4-5-6 nastavaka, a sve se odnose na protest protiv rata na ovim područjima i zadiranje u političku svijest materijalista koji su napravili veliko sranje u tom ratu i pri tome se okoristili. Radi se o onom iskonskom industrial-rock (čak i metal) zvuku koji puno toga duguje osnovi The Young Gods/Ministry nasljeđa, ali i kultnim izvođačima poput Foetusa, Borghesie, pa čak i nekim ranim black/death metal izvođačima koji su koketirali sa industrialom. Sve je napravljeno preko elektronskih pomagala (synthovi Kawai klr, Roland d110, Amiga 500, sekvencer...), te premda mnoge dionice zvuče kao da su odsvirane uživo, osim vokala ništa nije snimljeno analognim načinom. Stoga se mnogi današnji alternativno orijentirani bandovi mogu slobodno poklopiti u svojim prepjevima omiljenih bandova spram ovog materijala koji je, istini za volju, starinski, ali je snažno nabijen emotivnim protestom kakvog više nitko u paralelnim crtama neće imati jedino da dođe neki novi rat kojeg, nadam se, više nitko ne želi... Prije svega, to se odnosi na snažni industrial broj "Genocide 3" sa govornim uvodom srpskog političkog post-NOB govornika koji tvrdi da 'su 6. aprila, pre ustaškog genocida 1941. Srbi bili u većini... nema Hitlera, nema Mussolinija', a Kruška je to lijepo opisao kroz posve minimalističan mantrički dark/crust vokal uz refren 'mi hoćemo, mi hoćemo sve' (a ima još toga o nabijanju na kolac itd). Da ovakvu pjesmu nitko od hrvatskih izdavača nitko nije prepoznao, to je jadno... A kad se u suštini razmotri, 'nema Hitlera, nema Musolinija da podignu, da napune hrvatsku pušku i da podignu hrvatsko rame/ hrvatski nož kolje srcem' u vrlo kratkoj "Death 4" je samplirani vokalni komad koji se još dugi niz vremena može potezati po tisućljetnoj klaonici između političkih, trenutno primirenih tabora Hrvata i Srba. Jebate, kad ovo čujem, baš mi nije svejedno, mada sam proživio taj rat... Mnogo stvari koje Kruška na ovome albumu navodi bilo kao samplove snimljene sa Radija 101 iz ranih '90-tih ili pjeva su čiste činjenice koje dočaravaju završetak Titovog 'bratstva i jedinstva', te početak masovnog pokolja na teritoriju ex-Yu. Sve je uobličeno u snažnu spregu gitarstičkog industriala koji ima elemente žestokog industriala i umjerenog death/black metala, dakako na starinski način s pratnjom ritam mašine (a ima i lakših komada), no ovo je mračno djelo kojeg niti jedan industrial gothic/metalac ne može ponovno realizirati u ovakvom ideološkom pogledu zato jer je nastalo u vremenu koje je bilo najmračnije u zadnjih 25-30 godina na području ex-Yu. Posljednji broj "Memorandum 2000" u trajanju od punih 20 minuta nije za svakoga; uz hipnotičku pulsirajuću buku (Throbbing Gristle mi prvi padaju na pamet, kao i kombinacija death, a kasnije drone i experimental psycho metala), to je nevjerojatna samplirana skladba koja sa svojim posve nerazumljivim vokalnim dionicama prerasta u 'hrvatska sam stranka prava' s kojim je Kruška dao svoj obol, a i gitarskoj psycho-expeimental distorziji koja traje dobrih 5 minuta do završetka kompozicije. Dobro je sve to obavljeno.

Na izbore u Hrvatskoj dolazi sve manje i manje glasača jer nitko više nikome ne vjeruje. Kruška je vjerovao u nešto što se nije ostvarilo, to je bolje sutra. Sa danas, lošijim sutra živimo u Hrvatskoj. Tja, kako tko... netko je na selu, netko je smetlar, netko je podstanar, netko ima stan, netko je na ulici pa svira da proživi, ali malo koga muče političke zavrzlame jer je ugrožen nekvalitetom standarda 'obećanog' života.

Omot je crtica sa jednog od mnogobrojih radova Hieonymus Bosha, sjajnog nizozemskog slikara koji je apokalipsu znao prirediti na bezbroj načina pri čemu se čovjek može istinski nasmijati na njegov mračni humor. Čak su i Black Sabbath na jednom 'best of' albumu imali jedan njegov motiv.

S velikim vremenskim odmakom, ovo i dalje stoji kao kultni, no na žalost vrlo malo znani underground album hrvatskog glazbenika inspiriranog krvavim događajima i nacionalističkim tenzijama koje su bile najočitije upravo u vrijeme kada je djelo nastalo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/05/2009