Solo electro-punk rad čovjeka koji je prije skoro 30 godina napustio Zagreb i nitko ga na ovim prostorima nije primijetio osim legendarnog Damir Tiljaka. Nakon punih 10 godina vraća se sa vlastitim EP-ijem.

Hatbrott je electro-punk solo projekt stanovitog ex-Zagrepčana Robert Kruške koji već nekih 30 godina živi i radi u Švedskoj. Tamo je otišao još kao klinac i svoje prve glazbene korake ostvaruje sa raznim švedskim electro bandovima, 1987. počinje se baviti solo radom, a 1989. objavljuje svoj prvi demo koji je po njegovim riječima teško opisiv, ali se djelomično poklapao sa tadašnjim zvukom The Young Gods i Ministry. 1990. objavljuje drugi demo materijal i ozbiljno počinje pregovarati s nekoliko diskografskih kuća za objavljivanje albuma. U to vrijeme Robert je surađivao u projektu Blood-Feud, te su između ostalog u opciji bile i hrvatske nezavisne etikete Blind Dog Records i Search & Enjoy, da bi naposljetku album bio objavljen koncem 1992. za švedsku kuću Voodoo Records (podetiketa Slask Records). Snimanje albuma trajalo je punih godinu dana, a štampan je u 1000 komada. Čitav tiraž se prodao, a djelomično i podijelio uglavnom u Švedskoj, te je doživio emitiranja u Švedskoj, USA, te u Hrvatskoj u sklopu emisije "Izvan struje" Radio 101 u vrijeme kada je voditelj-urednik bio Damir Tiljak. Potom je snimljen i video-spot koji se između ostalog vrtio i na tadašnjem HTV3 u adaptiranoj i nikad prežaljenoj TV emisiji "Izvan struje", također Damir Tiljaka koja je svoje emitiranje kao i sav dio glazbenih emisija na HTV-u prekinut 1999. Potom se Robert uglavnom okupirao sa obiteljskim aktivnostima (rodila su mu se dva sina), da bi se ponovno bacio u prvoj polovici 21.stoljeća na glazbeni rad. Radio je sa rock sastavom The Courier i elektro bandom Positive Contact, te počinje raditi i elektronske beatove povezavši se sa MC Tremensom, današnjim vokalom Delyricum. Za Tremensov prvijenac "Tamna strana sunca" napravio je stanovite beatove i tvrdi da verzija koju izvode Delyricum više nije kvalitetna kao što je bila u originalu. 2008. pokreće projekt R.H.69 s kojim ima dva objavljena albuma - "Eternal Suffering" za zagrebački net label Ghost Technology i "Positive Contact" u sklopu osječke net etikete EMP Records. Zanimljivo, Robert je u Zagrebu živio u istom kvartu i u istoj ulici u kojoj danas ja živim, samo nas dijeli jedna zgrada. Ovo bi mogla biti prava susjedska recenzija (ha!), no ustvari, jedno s drugime nema nikakvog temelja. Našli smo se čisto preko Interneta, nikada se nismo vidjeli i na mene ga je uputio netko... Nemam pojma tko.

Sam Hatbrott je dakle one-man band u kome Robert sve radi samostalno izuzev produkcije koju je napravio Bobi Junior. Sa ovim solo projektom startao je 2008. i već sa ovim prvim EP izdanjem dogurao do jedne od najznačajnijih svjetskih etiketa za EBM scenu, njemačkog Electric Tremor. EP je vrlo kratak, iznosi svega 13 minuta, čine ga 4 skladbe (tri na engleskom i jedna na hrvatskom) i posve je jednostavan i bazičan electro-body koji u sjećanje vraća mnoštvo imena iz '80-tih godina. Od ranih Ministry kada su još bili privrženi čistoj i prilično nevinoj elektronici, preko Front 242, Front Line Assembly do Nitzer Ebb, odriješitijih Cabaret Voltaire, Normal, pa i specifičnijih oblika izraza kakve su imali Noise Unit, Borghesia, Pankow, Foetus, ponekad i Laibach... Naravno, radi se isključivo o elektronskoj plesnoj glazbi koja je lišena bilo kakvih eksperimentalnih eskpada u pogledu psihodeličnosti i ekstremnih varijacija koje su u ovom segmentu vrlo česte, a najkraće rečeno, ovdje je riječ o intenzivnom electro-dance naboju sa punk temeljima nove (i novije) underground scene koja se i dalje zasniva na osnovnim postulatima ona 2-3 sjajna albuma njemačkih D.A.F. Što znači čista ogoljena ritmička glazba za tijelo i tekstovi za razmišljanje. Međutim, naoko, ovo se može doimati kao uobičajena furka sa EBM stilom 'idem nešto konačno napraviti konkretno', ali brus... Ove četiri skladbe se potpuno razlikuju u svojim idejama-vodiljama gdje je očigledno da autor nije previše posezao u arsenal novovjekovnog stila već se zavukao negdje duboko u vlastite korijene koji su uzročnici cijele najezde plesnog electro stila još od konca '70-tih naovamo. Gard, stav i hladni manirizam odlike su ove vrlo komunikativne glazbe koja je znala biti vrlo zabavna, lucidna i dosjetljiva u humoreskama istovremeno kao i u životnom svjetonazoru koji površnom posmatraču djeluje kao isprazno naklapanje. Najbolji primjer toga je jedina skladba na hrvatskom jeziku, završna "Duboko u tebi" koja Njemcima, Šveđanima i ostalim zapadnoeuropskim narodima germanske ili romanske jezične skupine zasigurno djeluje 'alternativno' i posebno. A i kada se promotri i na našem hrvatskom jeziku, tekst je zaista alternativan i sofisticiran u svojim porama kao da ga je pisao Bega iz Viva Glorio. Sa metaforičkom perverznom seksualnom opsesijom između sudbine, nabacanih sličica o crnilu života, o onome što ne postoji, željom za opstankom, fanfarama, sa zastavama na pola koplja, čežnjom za smrću i jednom u životu kontaktom sa muškarcem hladnog stiska... E-he-he... Ne tvrdim da sam ovu pjesmu posve razumio, ali ovdje je autor prikazao sebe kao umjetnika koji gleda svijet najtamnijim dark/gothic očima u potrazi za odgovarajućim istomišljenikom koji je jači od njega. Bowie, Throbbing Gristle, Suicide, Butthole Surfers... (te još gomile njih) su često lunjali u potrazi za bizarnostima sablažnjivanjem svojih stavova koji su se osim u pjesmama često dešavali i u privatnom životu. Manje-više, oni su odavno prerasli teritorij slobode izraza utjelovivši veliku većinu današnjih kurentnih underground trendova kada indie-rock i brit-pop momci (a i djevojke) zvuče pederasto i cviljavo zavijujući. Ovdje je riječ o nečemu sasvim drugačijem. Čvrsti stisak kada te zarobi muškarac može biti svašta. Prvo što mi pada na pamet jest vladar koji će ovaj svijet okrenuti u drugom smjeru, a da nije Hitler ili Isus Krist. Netko sa 'hladnim stiskom'. Odriješitim. Drugo, curice u gothic-electro fazonu ovu pjesmu mogu doživljavati na razne načine (uz mnoge začine). A treće, ona velika populacija ljudi koja će ovu pjesmu čuti možda samo jednom u životu, okrenuti će se na drugu stranu s mišljenjem da ovo ne vrijedi niti pišljiva boba. U tome je 'kvaka'... Ovo nije pjesma samo za nadobudne alternativce, već veliki poklon narodima ex-Yu da shvate svoju nažalost tužnu sudbinu da će biti pokopani rukom svojeg vladara. Kroz tragikomičan i sarkastičan crni humor, koji je usput i prilično ozbiljan.

Preostale tri skladbe su također pune ideoloških razmatranja. Uvodna "I am the one" sa minimalističkim tekstom govori o prošlom svršenom vremenu gdje nema optimizma i čovjek se prepušta samom sebi po svojim afinitetima bez vjere, bez ikakvih orijentira u životu koji slijedi poslije života. Mnogo bi se tu moglo zamjeriti crkvi, religiji i onima s 'putrom na glavi' što ne obrazuju ljude, a nešto 'znaju' (i pitanje je da li znaju). Samo o čemu? Već super-plesna sljedeća "Your God is dead", naravno, poziva D.A.F. u sjećanje paralelno sa sjajnim pozadinskim vokalima koji neopisivo asociraju na ona čuvena Yello delay - echo razvikavanja Dieter Miera i Boris Blanka. "Work bleed suffer" je pravi zvrzlani, a istovremeno jednostavni križanac Cabaret Voltaire i Godfathers hita "Birth, school, work, death". Svim navedenim utjecajima koji su navedeni kod Hatbrott zajednička je Gang Of Four osnova. Pjesme za ples i čagu, a tekstovi za glavu. Robert nema nikakav poseban ili specifičan glas koji bi ga mogao izdvojiti iz hrpe EMB vokala, ali njegov izraz je autentičan, snažan, simboličan i nadasve upečatljiv. Ljubiteljima Depeche Mode ovaj EP neće značiti ništa jer oni žive u svojem prekrasnom svijetu kvazi-mističnog alternativnog blještavila koji ne poznaje tamnu stranu electro scene.

Ovo je pravi pravcati plesni electro-underground za 'Smaranja'.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/04/2009