Autor kojeg nikako ne mogu strpati u kategoriju inozemnih izvođača premda dolazi iz Švedske. Porijeklom Hrvat, uvjerenjem EBM-ovac, a glazbeno plesni minimalist objavio je solo debi album.

Kapitalizam na omotu prekrižen samo sa jednom crvenom povlakom na kojoj bijelim slovima piše 'Hatbrot: To Hell With Poverty And The Rest' već naznačuje estetiku oblikovanu kroz najminimalniji minimalistički art.

Nemate pojma kako je teško napisati konstruktivnu kritiku jednostavnog albuma...

Nekad davno gledali smo nevjerice u omot Human League albuma "Dare" u izlozima gramafonskih ploča i nismo se mogli načuditi kako se s jednostavnom estetskom idejom može biti toliko popularan dok su po radio programima i na disco podijima harali njihovi electro-pop/ new romantics hitovi. Vrijeme je prošlo, ostalo je prisjećanje na dane socijalizma Jugoslavije one generacije koja je upijala razdoblje new-wavea, punka, prve elektronike i pripadajućih žanrova koji su se kao na pokretnoj traci smjenjivali iz sezone u sezonu (reggae, ska, post-punk, new romantics, hardcore, power-pop, gothic, industrial, hip-hop, EBM...). Sve je to donekle bilo zajednički povezano kroz prizmu punka koji se širio u ogromnim oblicima pojednostavivši onu zvrzlanu sympho/space-rock strukturu naglo utihlih Yes, Genesis, Jethro Tull, a i Pink Floyda. Da ne trabunjam previše (a mogao bih sada danima o tom vremenu bla-bla-bla), za mene kao klinca tinejdžera, to je bilo najljepše vrijeme kada je pop-rock glazba bila u naponu snage i bila je puna nadahnutih kreativnih ideja. O kapitalizmu smo učili u srednjoj školi na satovima marksizma i tipss-a (teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja) kao o trulom društveno-političkom sistemu kome je osnovni cilj eksploatacija i zgrtanje kapitala pod mimikrijom užitka u bogatom društvu. Bio sam uvjeren da je to tako. U Hrvatsku je taj kapitalizam došao 1991., godinama sam radio u socijalizmu i još uvijek radim u kapitalističkoj demokraciji, ali nikako nisam i ne mogu biti zadovoljan s tim sistemima, štoviše, iz dana u dan me samo obasipa crpljenje resursa pod motom 'moraš' jer ćeš za par dana biti pod zemljom. Jebeš te sisteme. Ništa ne valjaju, čisti je robovlasnički način gdje daju robu-slugi/radniku/mravu/službeniku samo osnovne uvjete za život dok se na temelju rada, zajmova i prijeko potrebnih kredita kroz sofisticirani oblik imperijalizma iscrpljuju svi osnovni ljudski resursi gotovo svih krajeva planete majčice Zemlje po naredbi lidera masona i glavne svjetske banke smještene u New Yorku. Uskoro nam prijeti krah. Na pomolu je. Samo se čeka trenutak i sve će otići doslovce u pizdu materinu poput nekadašnjeg Rimskog carstva.

Čemu takav uvod?

Vječito se plašimo slobode koju nikada nismo imali ili nismo ukapirali kako da je dobijemo, no autor ovog albuma je imao tu rijetku sreću nas braće južnih Slavena da živi život u Švedskoj, jednoj od najorganiziranijih država na svijetu. Ne zavidim mu na tome i bespotrebno je uopće govoriti o tome. Naime, Robert Krušlin - Kruška je posve slobodan i utjecajima nadahnut EBM post-punker koji zna iz daljine progovoriti o svojoj domovini, te mu svaka čast na tome. Dok se naši d(r)keri darkeri trude iz petnih žila na engleskom jeziku govoriti o velikim i 'bolnim' stvarima turobne stvarnosti života na usranom Balkanu, Kruška, a u daljnjem kontekstu samo Hatbrott jednostavno sa samo par stihova to sve uobličuje uglavnom na hrvatskom jeziku. Ljudi nisu niti ćoravi, niti glupi, samo su previše manipulirani svjetskom ekspoatacijom misleći da su sastavni dio velikog sistema. Tja, to upravo ruši moral malog čovjeka koji zaluđen kupuje sve te bedastoće Zapada misleći da je 'marka' i da je 'in'. Glupi stereotipni nobles koji vlada već dobrih pedestak godina (a i više), uglavnom otkako je r'n'r-a koji je definitivno promjenio život na Zemlji. Eh, što sam sada ja htio reći...

Hatbrott nije nikako bezazlen rad, duboko je promišljen, s daljine se stvari najbolje vide. Premda je ovaj album u čistoj EBM školi orijentiranoj na dva-tri sjajna albuma njemačkih minimalaca D.A.F. koji i dalje rade, te na nekolicini kurentnijih dark/electro/dance postulata, pjesme su odreda pune jednostavne, a istovremeno i kranje sofisticirane prirode između čijih redaka se naziru obrisi provokacije i revolta koji površnom slušatelju mogu zvučati bezazleno. Uvodna skladba "Noć" na hrvatskom, te "He's a whore" i "Dead beat" sa vokodiranom vox dionicom na engleskom su gotovo posve nerazumljive, no stvari se poslože nakon "Europa", sjajne i provokativne skladbe s jednim jedinim stihom 'united Europa'. Možda bi Hatbrott htio da Hrvatska postane dio EU, ali ja ne bih nikako. Nije Hrvatska ono što je Švedska, a Švedska sumnjam da će postati eksploatirani dio EU poput Hrvatske, Balkana i istočne Europe. Možda trabunja bezveze o nekakvoj zajednici svjetskih lopova sa radišnim i ratobornim Balkancima (u prvom redu o Hrvatima), ali ja se prvi ne dam u taj lopovluk koji će nam uzeti i ono malo zemlje što nam je ostalo u vrtovima. Naposljetku, kako mi se čini, uzeti će nam i ostatke rodne grude koje nosimo pod noktima. Nije da je želja američko/ europskog neo-imperijalizma zbrisati narode, njihove jezike, običaj, tradiciju itd., nego je želja osvojiti njihova sva materijalna dobra koja imaju. Bankarski sistem je najdrskiji i najopakiji protivnik društva koji će srušiti sav moral ovisnosti o životu. Pišem ove retke zato jer godinama radim u banci i znam što nam predstoji. U ujedinjenu Europu će pristupiti hrvatski, bosanski i srpski lopovi koji su spremni ionako opljačkanu zemlju i ljude baciti u ambis. Jebe im se i boli ih kurac što će naša djeca (moj prvorođenac je na pomolu) morati biti ugnjetavana šugavim sistemom varanja, pljačke i lišena slobode koju nalaže demos-kratos za koju su se borile miljarde ljudi širom svijeta. Jednom za vazda treba 'puč u čelo' Amerikancima, bankarima i lihvarima kamatarima koji dobivaju bonuse na sirotinji koja je zaluđena automobilima, vikendicama i markama. Nema toga, život je ono što se nalazi između četiri teško/lako (kako kome) sklopljena zida na osnovu poštenog rada, pa makar bio i podstanar.

Elem, Hatbrott se doslovce ponaša kao Hrvat bez domovine u dalekom svijetu koji nema pojma što se događa u njoj, a možda to i nije tako važno. Nastupio je u sisačkom Skwhatu pred 40-tak ljudi i čudio se da ova EBM scena nema više poklonika. Ne želim ga diskreditirati, ali šminkerski manirizam pjesama koje govore o prividnoj boli, bez obzira na uglazbljenoj temi Ivan Goran Kovačića "Krv" koja se nalazi na samom kraju albuma nije dovoljan trenutak za još poneki palac gore. I još k tome odlična obrada Azre "Duboko u tebi". Hm? Baš sam nadrkani, već stari, odavno ofucani ex-punker electro-industrial tip kome se ovaj album svidio bez obzira na sve moje izrečene kritike. Nakon zaista sjajnog EP-ija "To Hell With Poverty!" očekivalo se malčice više minimalističke kreacije. "I am the one" i "Work bleed suffer" unatoč svojoj dinamičnoj EBM potki ipak ne dosežu čvrstoću izraza kojoj Hatbrott teži. Previše jednostavno.

Nije nešto posebno, ali ako volite brze plesne EBM taktove, ovaj album se preporuča kao obavezna lektira za usvajanje gradiva na poznatu temu. Dođavola siromaštvo, barem u glavi možemo biti bogati.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/11/2009