Ništa se bitnije nije promijenio glazbeni stil hrvatskog autora sa švedskim prebivalištem. I dalje je ostao u teritoriju odličnog EBM-a koji ne odstupa od glavnih stjegonoša žanra (pa valjda znate kojih, ajde da ih se spomene D.A.F. i Nitzer Ebb). Ovdje je u nepunih 18 minuta izredano sve ono što žanr čini primamljivim plesnim undergroundom: naglašeni ritmovi, melodični elektronski minimalistički basovi, obilje efekata, sirovost bazičnog punka (i metala), te novina u Hatbrottovom izdanju - sve veća orijentacija ka industrial zvuku.

5 pjesama odreda zvuče kao da su nastale neka mjesec-dva nakon ona dva epohalna D.A.F. albuma (zna se, "Gold Und Liebe" i "Für Immer"), a ostalo se može prepustiti strvinarima. No, daleko veća novina jest da Robert Hrušovar ovaj album pjeva vrlo opako, skoro u metalskom growlu i to na švedskom jeziku!!! S obzirom da već prilično dugo vrijeme živi u Švedskoj bio je i red da svojim domaćinima priušti konačno i nešto na njihovom jeziku. Prisjetimo se, do sada je Robert radio albume i izdanja na engleskom i hrvatskom, a ovo je prvo na švedskom i to maltene udara drito u politički angažman poput konstruktivnog punkera/hardoreaša ili nekog iz branše inteligentnih i prosvjećenih black/death/thrash/metalcore metalaca. Ili nekog sofisticiranog režisera.

Osnovni angažman je stroga opozicija ka sve većem bujanju i nazovimo popularnosti ekstremnog desničarstva koji se često povezuje s neonacizmom, a daleko manje s nacionalizmom. Samo u Europi postoji niz država u kojima su desničari u posljednjih nekoliko godina preuzeli vlast, a što se tiče Švedske, u njoj su takvi ekstremisti treća po redu stranka po brojnosti u parlamentu s nekih 14-15 % glasova i sve više uzima sve veći zamah, te stoga nimalo ne čudi što je Hatbrott zauzeo opozicijski stav prema tom bujajućem svjetonazoru koji vrlo osjetljivo kuje i sprema radikalne društvene promijene. Prisjetite se samo različitih skandinavskih, pogotovo norveških aktivista i opasnih pojedinaca iz ne tako daleke prošlosti. Svatko od njih je posijao dovoljno sjemena koje je ispočetka možda djelovalo i hibridno, te medijski bombastično atraktivno bez mogućnosti regeneracije, ali vrag ipak nije dao mira niti političkim intelektualcima koji u tome vide svoju šansu čistog i lakog zgoditka u svim pogledima.

Premda je kompletan materijal otpjevan na švedskom i tiče se uglavnom kurentnog švedskog problema, on istovremeno ukazuje i na drastično širi aspekt tog iznimno osjetljivog, opasnog i lakozapaljivog visokooktanskog goriva koji može uzrokovati vrlo brzu trulež i smrt. Za sada se takvi pristaše još uvijek sakrivaju u dnu vlastite duše iz koje izgara mržnja prema vrlo bliskoj okolini 'dotepenaca' i doseljenika klanjajući se samo onima koje slijepo slijede, a nedavno otvaranje mnogih EU zemalja zbog potražnje za kontigentom sposobnog kadra i radnom snagom (uglavnom s Istoka) samo pospješuje radikalizaciju općeg društvenog mišljenja. Nije nimalo sporno da se i Hatbrott koji je takoreći 'kuhani i pečeni' Šveđan, no ipak s hrvatskim korijenima osjeti ugrožen u takvoj okolini koja istom mjerom gaji dominantni prezir koji je, karikirano najblaže rečeno, američka filmska industrija 50-ih i 60-ih prikazala u odnosu Indijanaca prema radišnim i uglavnom nevinim pionirima Divljeg zapada. Indijanac i 'bledoliki' nikada nisu išli ruku pod ruku, niti crnčuga i bjelac, a dobro se zna da niti bjelci između sebe nisu nikada imali nekih ugodnih iskustava (i Arapi i Indijci i Cigani su bjelci, ne zaboravimo). Uvijek su tu bila neka plemena u igri, neke zajednice, narodi koji se međusobno glože i ratuju, a naposljetku, sad u 21. stoljeću kad je to 'civilizirano' zapadno društvo koliko-toliko došlo do svojeg relativno optimalnog životnog standarda i više ne živi u kolibama, sojenicama i zemunicama, opet se pojavljuje element netolerancije suživota. Ljudi se više ne gađaju strelicama, ne probadaju mačevima, kopljima i sabljama, ok, niti s atomskim bombama, mada su teško naoružanje i razni otrovi još uvijek prisutni, ali se jasno ubadaju s prefiksom 'naci'. Samo u Hrvatskoj je dovoljno reći za nekoga da je Bosanac, Srbin ili Musliman i evo ti već kompletne serije različitog društvenog raspoloženja.

Hatbrott je to vrlo hrabro i odriješito sročio u svojim vrlo jednostavnim, gotovo minimalističkim tekstovima, doduše ne direktnim i vrlo metaforičkim s mogućnošću višesmislenosti, pa i pseudoerotike u kojoj ne manjka ništa od artističkog post-punk šarma i gothic/metal straha primjerice u rasplesanoj D.AF.-ovskoj "Parfym Och Död": 'čujem tvoje korake kasno u noći/ osjećam smrad parfema i smrti/ što mi želiš reći?/ što me želiš pitati?/ da li me voliš?/ ako si mi potreban?/ da li nedostajem?/ ako sam te poželio?/ svaku noć moj hodnik zjapi prazan/ tvoj krik nitko ne čuje'. Dakako, najbitnija je naslovna, najkraća pjesma "Min Vän" ('prijatelju moj') koja zajedno sa završnim psihodeličnim instrumentalnim breakbeat/d'n'b drajvingom "Min Vän Epilog" daje cijelu sliku vrlo loše karme visokociviliziranog društva: 'sakrivaš se prijatelju moj/ nedostaje ti kralježnica/ vjeruj mi, čujem i vidim sve/ one koje slijepo slijediš, kojima se klanjaš, uzdižeš u nebesa/ njima nikad ničeg nije dosta/ vjeruj mi, poći će u lov i za tobom, prijatelju moj'. Spomenutu netoleranciju i ekstremno desničarstvo ispoljava potencijalni, vrlo melodičan i dotjeran hit "Hat" (mržnja): 'viđam te skoro svaki dan/ ja i nitko drugi/ bijela košulja i luđački smijeh/ smeđa košulja i luđački pogled/ nema života, nema kraja/ samo beskrajna mržnja'. A s laganijom "Stolt Svensk" (ponosan Šveđanin) uvijenoj u samplove vrištajuće gomile kazuje samo dva stiha: 'fašisti, van iz naših gradova/ ponosan Šveđanin, nacionalista!', otprilike vrlo slično kao što je Borghesia 1989. napravila sample sa Slobodanom Miloševićem 'ne čujem dobro' (album "Resistance").

Pravi autori znaju prepoznati trenutak adekvatne inspiracije za kompletnu priču, Hatbrottu nije trebalo mnogo da shvati kako tekstovi na engleskom ili hrvatskom u ovome trenutku nisu najbitniji, već je bitno ono iz njegove okoline. Da je Ingmar Bergman neke svoje kultne filmove radio na engleskom izgubila bi se čar autohtonosti, istom kao i da je ovaj naš švedski Hrvat album napravio na engleskom. Ne zove Robert na nimalo prijatno druženje, već na ljudsko osviještenje. Uživati se naravno može ako volite EBM/industrial, ali ovdje je daleko važnija poruka i uranjanje u problematiku suvremene zapadne civilizacije. Ovo je njegov svakako najbolji rad do sada, slobodno rečeno, pokopavši temeljne NSK vedete u zapećak. Da je sreće, vrlo brzo bi ga prepoznali ljubitelji starog Laibacha i Borghesie, te svega onoga što im je prethodilo. Uz mnogo vjetra u leđa, ovo djelo će kad-tad biti prepoznato na karti žanra kao sjajno ostvarenje nedovoljno eksponiranog hrvatskog umjetnika o kojem tek slijede medijske i ine priče za otkrivanje.

Sjajno! I vrlo moderno.

Naslovi: 1.Min Vän, 2.Hat, 3.Parfym Och Död, 4.Stolt Svensk, 5.Min Vän Epilog

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/08/2015