Slaptrap su počeli s radom sredinom 2003., imali su nekoliko promijena postave od trija, preko kvarteta do kvinteta, da bi se od 2006. ustabilili kao trio u sastavu Ivan Karanović (bas, vokal), Nikola Trebovac (gitara, vokal) i Slobodan Đinđić (bubnjevi). Od značajnijih dešavanja bilježe nastup na Future Shock Stage Exit festivalu 2005., te hit singl "Ja nisam lenj" koji je 2007. proveo nekoliko tjedana na prvom mjestu ljestvice domaćih singlova Radio B92 emisije "Pop mašina". Interesantno, skladba je snimljena na prvom demo materijalu početkom 2007. sa još tri kompozicije, no one nikada nisu objavljene. Sam hit "Ja nisam lenj" donosi prizvuk funka u stilu RHCP iz vremena "Blood, Sugar, Sex, Magic" albuma i jedan je od hit-dosega cijelog albuma sa refrenom 'ja nisam lenj - ja se samo budim umoran'. Tko zna od čega... (ha-ha-ha).

Shodno tome i album "Mlad i perspektivan" veže mnogo bliskih poveznica sa Peppersima (a i lakšim Primus, pa i Incubus u funk stadiju) u funk-rock fazonu, ali dakako bez mnogo rap vokala (izuzev u skladbama "Funk antena" i a'la Rambo Amadeusovskoj satiri "Dilema") koje su prilagodili na način lakših i 'mekših' new-wave izvođača s konca '70-tih i početka '80-tih. Svirka ovog trojca je koncizna s mnogobrojnim šarama gitara koje korespondiraju između new-wave stilizacija, reggaea, funka sve do wah-wah podebljanih sintagma i upliva u alternativni zvuk, dok je vodeća linija melodija basa koji je potpuno naglašen u tipičnom funk maniru kojeg prate plesni taktovi bubnjara Slobodan Đinđića. Stilski su vrlo čisti, produkcijski posve jasni s kristalno odvojenim elementima zahvaljujući vrlo dobroj produkciji Filip Vlatkovića koji je na određeni način član sastava kao ton majstor, snimatelj i po potrebi glazbenik negdje od 2006. Svih 13 skladbi je u uobičajenom pop-formatu od neke 3 minute, te su uz dorađenu funk-rock svirku neopterećene tekstualnim sofistikacijama i nekim dinamičnim fabulama za razbijanje glave u čemu je osnovna greška albuma. U tom literarnom pogledu su dosta škrt band i oskudjevaju sa izraženom rock ideologijom bazirajući se na svakodnevnim, ponekad bezazlenim stvarima poput 'mama, mama, tvoja je supa uvek najbolja' (pjesma "Majke mi" sa pratećim vokalima nekog dječjeg zbora), no veliki šarm ostavljaju njihove himnične pjesme (posebno "Opasne devojke"), riffovi i sama svirka s mnoštvo funka. Zbog izostanka emocija u lirici koja je gotovo suhoparno intelektualizirana, ovo svakako nije album koji bi mogao sjesti 'na prvu loptu' jer se u većini slučajeva Slaptrap doslovce tekstualno šegače, ali vokalno nisu ubjedljivi i otkačeni kao što su to primjerice Koja, Prlja ili Mile Kekin koji od sličnih tema umiju napraviti sjajne interpretacije. Primjerice, vrlo dobar tekst skladbe "Prodaj se" ('prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu, pokaži svima šta znači biti alternativac, prodaj se za gajbu piva') zvuči kao da ga je otpjevao ležeran Sebastijan iz Noxin kada nema pretjerano mnogo inspiracije, a ne pretjerano inteligentni tekstovi "Funk antena" i "Znak pored puta" kao da su djelo zagrebačkog vrlo sličnog sastava Dosh Lee ili riječkog Only Tu. U "Prigradski superstar" vokal zazvuči kao Mladen Puljiz s prvog albuma "Boa" (1981), no tekst nema jačinu, dubinu, visinu i širinu. Jedan od istinskih fokusa albuma je jedna od najkraćih "Ljubavna" (1.48) gdje su tekst i vokal primjereni interpretaciji 'ja bih mogao da ubijem zbog tebe, ja sam ponosan na svoju odlučnost... ja bih mogao da vičem na malu decu, ja bih mogao da ustajem rano, ja bih mogao da ćutim ako treba, ja sam spreman na sve' gdje se vokalno priziva duh Milana Mladenovića sa albuma "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." i sama lucidnost Šarlo akrobate iz 1981., pa mjestimično i legendarni The Pop Group. Tu još vrijedi navesti protestnu "Neprilagođen" (nije obrada Filma), ponovno u stilu Boe iz ranih '80-tih s vrlo mračnim i suicidalnim tekstom ('gušim slatku želju da zabijem taj nož u prvi vrat sa zlatnim lancem koji ugledam kad hodam'), te uvodnu "Komentator" ('nisam više onaj stari, pristajem na glupe stvari').

Album je solidan i ništa više od toga. Da je primjerice objavljen negdje 1981/1982 bio bi omanji hitić-albumčić u rangu Stidljive Ljubičice, Parlamenta, možda riječke Xenie i skopskog banda Patika (jel' ima netko da se sjeća njihovog priličnog velikog hita "Možda sam lud"?), no nikako se ne bi mogao mjeriti sa ondašnjim veličinama jugoslavenskog new-wavea jer nema dovoljno snažne pjesme. 2009. relacije su sasvim drugačije tako da i melodijska krađa ZZ Top/ Rapeman "Just go paid" u skladbi "Znak pored puta" dolazi kao olakšanje. Slaptrap su odlični glazbenici, ali nemaju pjesme i koncept koji bi ih dignuo iznad uobičajenog prosjeka bandova premda teže ka orginalnosti. Sjećam se da su Pekinška Patka za odličan album "Strah od monotonije" i Električni Orgazam za istoimeni debi album (oba iz 1981) dobili strahovito loše kritike tada uvaženog Darka Glavana koji nije htio niti pretpostaviti šta će ti albumi značiti za budućnost rocka na ovim prostorima. Tvrditi da su Slaptrap pogodili temu i zvuk koji će ostati je diskutabilno, no da su odlični glazbenici, to stoji. Ipak, važnije je imati pjesmu koja će ostati. Ne bih se želio kladiti niti na jednu. Meni osobno danas "Monotonija" Pekinške Patke predstavlja jednu od najboljih ex-Yu new-wave pjesama i često je slušam bez obzira što je Darkec napisao da "Monotoniju" 'treba izbjegavati pod svaku cijenu'. To je to - kome se sviđa slušati će, kome se ne sviđa, neće slušati i zaboraviti će band za sve vjekove. Amen. Da li mi se sviđa ovaj debi album Slaptrap - ne, ali to nije važno. Otići ću na njihov koncert sa zadovoljstvom jer znam da ću tamo naći masu glazbenika koje zanima što je 'nova srpska scena' podarila, popiti ćemo pivo i prepucavati se s temamama. Stara priča.

Ipak, za dobar album treba imati 'pjesme'.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 05/03/2009