Napokon se i to dogodilo. Album koji su mnogi čekali kao ozebli sunce. Nemam neke pametnije riječi kojima bih krenuo u osvrt na posljednji studijski uradak dragih mi žurkolomaca. Ako gledamo diskografiju benda, osam godina je trebalo da doživimo i to. Davne 2007. izišao je sjajan Sloboda ili ništa, koji je imao brži druk, a dvije godine kasnije live album Krš i lom. I onda šest godina čekanja. Bilo je u međuvremenu nekoliko singlova kao najava novog albuma, ali sam album nikako da izađe. Srećom je bend bio koncertno aktivan, pa smo kroz koncerte imali uvid u te neke nove pjesme koje tek trebaju izići. I napokon mi potkraj ove godine stigne mail da je album vani. Zahvaljujem se kolegici Coki Cole iz Beograda što mi je spremila jedan primjerak cd-a i osigurala da mi stigne.



I što nudi novi album? Veliku katarzu. Ne mogu reći da će svima sjesti na prvu, jer na ovom cd-u nema one jedne pjesme koja će većina uloviti na prvo slušanje. Grupa je puno više u blues i rock formatu, dok su brže dionice, koje su bend na prijašnjim albumima vukle u punk rock, izbjegnute. Možda je i jednostavnije promatrati album kao cjelinu bez rastrančiravanja, u kojima nas Cane, kao i puno puta dosad, gura u svoj tekstualni svijet mini parola koje opisuju mračnu stranu pojedinca. On se ne trudi vidjeti svjetlo na kraju tunela, a bend pozadinski to do kraja amenuje. I treba album preslušati nekoliko desetaka puta da se u njega uđe, ali onda dolazi do neočekivanog obrata. U trenutku kad album do kraja obgrlite, on će vas psihički toliko snažno zakucati da će trebati jako puno vremena da se vratite u "normalno" psihičko stanje. Uočljivo je vrlo često spominjanje smrti, teme koja je ranije rijetko spominjana u Canetovoj priči, kao i propitkivanja sebe i borbe s duhovnim siromaštvom, u kojem nam ne nudi odgovor. I jednako bi se tekst bilo koje pjesme mogao zakalemiti za glazbu neke druge, te sličnosti uveliko egzistiraju. To je u svojoj suštini i najjednostavniji opis ovog albuma, gdje Canetove mikroparole jednostavno ulovite i iz njih crpite neku svoju životnu mudrost ili takva poezija prolazi kraj vas.

Glazbeni aspekt benda, kao što sam spomenuo, je u rock blues formi. Pjesma kojom se najviše udaljavaju od svog prepoznatljivog zvuka je "I to malo", gdje bend svirački odlazi u južnjački rock, a Cane se u refrenu trudi malo i zapjevati. Antonova gitara na ostatku materijala je i dalje produžena Canetova ruka (ili možda obrnuto?), na što se nadograđuje ostatak benda. Najviše oduška dali su si u dvije pjesme koje probijaju granicu od sedam minuta ("Krš i lom" i laganija "Paranoje"), gdje je Cane kroz potonju profurao kroz Morrisonov glazbeni pečat.

Teško da će ovaj album privući neke nove fanove glazbi Partibrejkersa, niti one prolazne koji ih poznaju kroz naramak hitova, ali cd takvima nije niti namijenjen. Starija ekipa koja je već jednom prošla mračniju fazu benda preko albuma Ledeno doba i Gramzivost i pohlepa, sa Sirotinjskim carstvom dobili su i posljednji, najupečatljiviji dio trilogije. Ono što mi je u njoj još uvijek enigma jest kojim redosljedom tu trilogiju poredati?

Naslovi: 1. Vrtim se, 2. Da li put znaš?, 3. Sitna lova, 4. Ne mogu da kapiram, 5. Svakoga dana, 6. Sirotinjsko carstvo, 7. Krš i lom, 8. Paranoje, 9. Šta radiš?, 10. I to malo, 11. Ljubav ne zaboravlja

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 27/12/2015