Ne želim biti objektivan dok pišem o ovome, niti želim pisati romane o progresivnosti i strastvenosti srpske "rok" muzike u odnosu na našu, niti želim o Repetitoru pisati kao o nečem što će uzdrmati vaše racionalne glave i vratiti vas u dane dok ste bili sramežljivo-sjebani i kad ste razmišljali isključivo o tome gdje ćete se napiti navečer i kako ćete jednom biti rock'n'roll zvijezda i imati generacijski band. Repetitori posjeduju baš onu nesvjesnu mladalačku strast, sviračko neumijeće i energetski naboj i kojim će vas, ako ste ikad šizili ili hvala Bogu još uvijek šizite, zaraziti na prvu loptu. Čak i na albumu ta kombinacija funkcionira o jebeno, brate jebeno! (kako li to otrcano zvuči!). Već mogu zamisliti kako se bude zaspali zimski duhovi dok se Boris (Vokal) dernja "JA SAM ZLI SIN ĐAVOLA/MENE NIŠTA NE ZABAVLJA/JA SAM ZLI SIN ĐAVOLA/MOJE IME JE DOSADA" (refren "Zli sin") i kako se na sjedalu drma neznani osviješteni jutarnji vozač dok se probija kroz gužvu na cesti uz "10 Puta Nedjeljno" (10 PUTA NEDELJNO SLUŠAM DIVNU MUZIKU/10 PUTA NEDELJNO KRVARIM IZ UŠIJU/10 PUTA NEDJELJNO PROČITAM SVE NOVINE/10 PUTA NEDELJNO POPIJEM SVE LEKOVE).

Sve se na ovom albumu lijepo slaže. Početak je fino post-punkerski nabrijan, minimalističan koliko se to da biti bez da se postane jednoličan, a tekstovi premda su pretenciozni i banalni, pogađaju srž stvari. Što smo bliže kraju, učestalije su mikrofonije i distorzirana buka da bi zadnja stvar očekivano eruptirala u klasično sonic youthovsko krljanje.

Neka učena glava će ih možda okarakterizirati kao pretencioznu dječurliju koja ne zna svirati i možda ih neće zadovoljiti činjenica što su im sve pjesme slične, pa će im se zamjeriti to što je album ipak mrvicu predugačak, ali niti jedan band na Balkanu (ovom južnoslavenskom) već dugo nije uspio ovako jednostavno, iskreno, žestoko a opet šarmantno uobličiti svoje frustracije i ispljunuti ih u trinaest dvoipol minutnih troakordnih komada. Budući da sam već odavno izišao iz dobi u kojoj muzika mijenja svjetonazor , ni mene Repetitor neće zarobiti toliko da ljudima oko sebe idem na živce s konstantnim puštanjem. Ali ću im uvijek otići na koncert s guštom i možda čak malo zažaliti što više nemam toliko kondicije da poslije šest piva skačem s ostalom pijanom dječurlijom i vičem "KAKO SU ME STISLI UZA ZID/NJIHOVE USNE SE MIČU ONI VIČU NA MENE!!!! ("Pukotine")

Bez obzira na nedostatak kondicije i smanjenu toleranciju na alkohol, željno iščekujem slijedeće izdanje.

djole // 16/12/2008