Zemlja Broj 9 je nesumnjivo bio jedan od nažalost slabo primijećenih bisera prije onog euforičnog procvata nove srpske scene koncem 2008. sa Petrolom, Nežnim Daliborom i Repetitorom. Nisu se uspjeli pogurati u taj fah, te su se nakon sjajnog debija "Polja oscilatora" (2007, Slušaj najglasnije) vrlo brzo rasturili, da bi dio njih zajedno s bubnjarem Petrola, Milan Bujkelovićem - Bukijem i novim frontmenom Oliver Svilanom (vokal, klavijature) formirali novi bend Kriške.

I stoga, s razlogom se očekivao veliki album, no rezultat je nezgrapan. Ne u glazbenom pogledu, dapače, njihov zvučni dio je vrlo visokih standarda koji variraju od natruha kraut rocka, indie, psycho i blagih noise/post-punk revival elemenata, ali tekstualni rad je toliko hermetički podložen pretjeranim sofistikacijama da gotovo nema nikakvog smisla. Okey, uvodna "Mačke" još koliko-toliko opisuje temu simpatičnog kućnog ljubimca 'koji strašno mrzi samog sebe'(?), kao i "Penicilin" ('kao virus, kao injekcija, nije mi dobro... ja vidim boje, ja čujem glasove...'), no veliki dio stihova je naoko 'teško' i 'nerazumljivo' štivo bez pokrića. Primjerice 'zašto moj mozak stoji kada razmišljam' (pjesma "Boje"), 'zašto mi stalno govoriš hajde/ ...ja vidim da gledaš, ali ne čujem' ("Hajde!"), 'crveno je kada prolazim, zeleno je kada te pronađem' ("Zeleno"), 'ja sam trista problema, treba mi promena/ ...zar ne vidiš kako gledaju nas sateliti' ("Sateliti"), 'ti si mojih godina, ti čitaš moje misli' ("Misli"), 'kada krenem sasvim sam pored reke među šume, među ljude, oni su grane' ("Šume")...

Ma, nema veze, umjetnost je bezgranična sloboda izražavanja i tko u ovoj lirici vidi 'dubinu' i 'širinu', neka si je komotno uzme za svoje horizonte. Ali gdje su tu dođavola konkretni sadržaji, pa makar bili i haiku kao što se može kroz 2-3 retka stihova naslutiti? Svilan pjeva tek toliko da nešto pjeva, makar i bez nekog određenog metaforičnog smisla, te očito u tome uživa kao da je pomiješao različite supstance i opijate koji su eksplodirali u kaos bez reda vožnje, koncepta, finiša i nekakvog zaključka. Bojim se da ovdje nema ama baš nikakvog smisla. A ponajmanje humora.

Okey, ne moraju svi biti buntovni i agresivni s razlogom kojeg uvjetuje loš životni standard, nezadovoljstvo besparicom i nezaposlenošću, te ine socijalne, društvene i političke prilike. Malo konformističkog pacifizma bez pedigrea ne škodi u ova opaka vremena.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 18/06/2012